LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

a srËeko moje
se više se smeje.
Bregov, goric,
sega tu ima.
SrËeko malo,
a ipak se štima!
Klara »uljak, 5. r.
Osnovna škola A. G. Matoša, Zagreb
Voditeljica: Slavica OdorËiÊ
Kako je sve poËelo
Ja sam Dejana. VeÊ sam u sedmom razredu i zbog toga sam vrlo sretna
i ponosna. Nisam kao i svi drugi uËenici, ja sam slijepa i pri Ëitanju i
pisanju služim se brajicom. Imam vrlo dobro razvijeno osjetilo opipa,
naime vršci mojih prstiju izvježbani su toliko da mogu Ëitati i pisati
gotovo jednako kao i moji vršnjaci koji se služe vidom.
No, sigurna sam da velika veÊina mojih vršnjaka nikad nije ni Ëula
za brajicu. Zato Êu reÊi da ju je još 1892. god. za slijepe izumio F. Louis
Braille koji je i sam bio slijep od svoje treÊe godine. Osim slova brajica
se primijenjuje i na brojeve, matematiËke znakove, a i na glazbene
znakove. Zamislite šest toËaka složenih u dva stupca sa po tri toËke
i kombinacijom tih toËaka dobiju se slova, brojevi i znakovi! ZvuËi
jednostavno, ali baš i nije tako, no ja se bez brajice ne bih mogla školovati
i ona je moj životni pratilac.
A kako je sve poËelo?
Nažalost, roappleena sam, kao i moja sestra, s ošteÊenjem vida koje je
progresivno. U prvim sam razredima koristila uveÊani tisak i tu su mi
mnogo pomogli moji roditelji i uËiteljica. No, to je kratko trajalo, morala
sam nauËiti brajicu, naravno u dogovoru sa svojom tiflopedagoginjom.
PoËetak je bio, moram priznati, izuzetno težak. SuoËila sam se s hrpom
toËkica, Ëinilo mi se tada bez ikakvoga reda, pa sad ti znaj što tu piše!
14
Ali uËila sam zaËuappleujuÊe brzo. Kako sam samo bila sretna kad sam
nauËila napisati svoje ime! A rabeÊi brajicu ono glasi: prva, Ëetvrta i peta
toËkica (D), prva i peta (E), druga, Ëetvrta i peta (J), prva (A), prva, treÊa i
Ëetvrta (N), i na kraju opet prva toËkica (A). DEJANA!
Usporedo s uËenjem slova krenula je i obuka na Perkinsovu stroju.
Kako je samo težak! Ne daj, Bože, da nekome padne na nogu! I tako
sam nakon nekoliko mjeseci svladala i tu vještinu, nauËila sam brajicu
prije mame pa sam uživala poduËavajuÊi je. Ali tata se stalno izvlaËio i,
vjerovali ili ne, ni dan danas je nije nauËio.
No sve je to prošlost. Sad tragam za dobrim prevedenim knjigama
na brajicu. Nema ih dovoljno koliko bih ja to željela jer veÊinu sam veÊ
odavno proËitala. Nastavu pratim redovito zahvaljujuÊi dobrim ljudima
iz tiskare koji nama slijepima svesrdno pomažu.
U školi mi i prijatelji iz razreda pomažu i to najviše u kretanju školom i
nošenju stroja od uËionice do uËionice. Sve ostalo, od uËenja do pisanja
zadaÊa, obavljam sama.
Nije se lako tako školovati, ali to je moja sudbina. BuduÊi da malo djece
uËi na taj naËin, nedostaje još mnogo knjiga i Ëasopisa. Nadam se da Êe
se to u skoroj buduÊnosti promijeniti na radost nas slijepih uËenika, a
tako radoznalih i željnih znanja.
Dejana RakiÊ, 7. r.
Osnovna škola Vjenceslava Novaka, Zagreb
Voditeljica: Aleksandra Kulari
Autobiografija, 1. dio:
Zgode i nezgode iz najranijeg djetinjstva
Rodio sam se u 9 sati i 50 minuta, 14. srpnja 1995. godine u bolnici Sveti
Duh u Zagrebu. U Zelinu sam stigao kad su mi bila Ëetiri dana. Prvih
mjesec dana samo sam jeo, ležao, spavao, kakao i plakao. Ovo zadnje
Ëesto sam radio noÊu kako bi roditelji imali što više posla sa mnom. Dok
su mi rasli zubi, gurao sam u usta sve što bih dohvatio rukama. Jednom
sam uspio pojesti kovanicu od dvadeset lipa. Primijetivši to, mama ju je
15