LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

Nedavno je napunila šesnaest godina. OsjeÊala se starijom. Imala
je osjeÊaj da njezino vrijeme prebrzo prolazi iako je to vrijeme tek
trebalo doÊi. Na stolu s njezine desne strane leži upravo proËitana
knjiga i odgledani istoimeni film. Govore o poslovnom uspjehu. VeÊ
je sada razmišljala što Êe poslije srednje škole, brinulo ju je previše
nevažnih sitnica. Željela je jednoga dana živjeti u velikom jednostavno
namještenom stanu u kojem bi se opuštala svaki dan nakon posla.
Sanjala je o toliko toga. Znala je da ponekad gleda previše unaprijed.
Njezin najveÊi strah je da Êe odustati kao i svi oko nje. Kao mnogi
ljudi. Bojala se da Êe jednoga dana shvatiti da život nije bajka i samo se
pomiriti s neËim manjim, neËim što zapravo nije željela. Najsrodnije
onome što želi trebao bi valjda biti hrvatski jezik pa Êe otiÊi na filozofski,
hrpu godina štrebati gramatiku koju ne voli, a zatim se zaposliti, ako
se uopÊe uspije zaposliti, u nekoj školi kao profesor za bijednu plaÊu.
Razred Êe brojiti trideset uËenika od kojih Êe troje biti zainteresirano za
njezin predmet. Od troje uËenika dvoje Êe odustati jer Êe shvatiti da to
nije posao u kojem se “vrti” lova i u kojem se može napredovati. Ona
jedina osoba koja je ostala najvjerojatnije Êe biti neka djevojËica i ni
sama neÊe znati zašto baš taj predmet. Ona Êe joj pomagati, usmjeravti
je. Trpjet Êe izjave uËenika koji nisu Ëuli za granice. Ono što Êe je, barem
malo, Ëiniti sretnom jest spoznaja da voli djecu i uživa u radu s njima,
a osim što ona uËi njih i sama ponešto nauËi. Pojavit Êe se posebno
problematiËno dijete kojem Êe u dogovoru s kolegama pokušati pomoÊi
i usmjeriti ga na pravi put. Na kraju radnog dana doÊi Êe doma, skuhati
djeci i mužu ruËak. Njega neÊe niti pogledati, zaboravit Êe sve što je
vidjela u njemu, zaboravit Êe mu pokazati da ga voli. Sjest Êe za radni
stol i poËeti ispravljati hrpu testova i lektira od kojih je veÊina kopirana
s Interneta, a njezini se dragi uËenici nisu ni potrudili izmijeniti barem
redoslijed. IduÊeg dana ponovno Êe otiÊi na posao, shvatiti da veÊina
uËenika nema pojma o Ëemu je ona juËer govorila, što je objašnjavala.
Iz dana u dan, bez obzira na sve, davat Êe sve od sebe, ali oni i dalje neÊe
upijati znanje kao spužva vodu. Ne zato što neÊe razumjeti, nego zato
što ih ne zanima. Potpuno su nezainteresirani i ne žele se potruditi. S
vremenom Êe i njoj postajati svejedno i objašnjavat Êe samo iz obveze.
132
Po završetku dana doÊi Êe doma, podgrijati ostatke juËerašnjeg ruËka,
obrisati prašinu znajuÊi da Êe ona sutradan ponovno biti tu, izglaËati tri
“mašine” odjeÊe. Cijeli dan sanjat Êe o vlastitom krevetu i snu. Djeci Êe
zaželjeti laku noÊ, a kada je mlaapplee od njih zatraži priËu za laku noÊ, reÊi
Êe mu: “Anappleele, moram spavati.” Zatim Êe leÊi u krevet i razmišljati o
onom problematiËnom klincu shvaÊajuÊi da pritom zanemaruje vlastitu
djecu. Vrijeme praznika provodit Êe na popravnima, a s poËetkom nove
školske godine doÊi Êe i nova djeca. Divit Êe se svojoj kolegici koja s toliko
ljubavi i entuzijazma radi isti posao. Divit Êe joj se jer je to željela i uspjela
je.
U zadnjoj klupi sjedit Êe djevojËica koja Êe upijati svaku njezinu rijeË.
Prepoznat Êe sebe u njoj prije “sto” godina. Zar je veÊ toliko vremena
prošlo? Gledat Êeu to nevino lice i neÊe znati što joj reÊi. NeÊe znati
treba li je usmjeravati jer bojat Êe se da Êe joj pomoÊi napraviti ono što je
napravila sebi. Pratit Êe je iz dana u dan. U njezinim oËima vidjet Êe da
ona vjeruje u ono što je i ona sama nekada davno vjerovala. Vjerovala je
da je mašta jaËa od znanja, a snovi važniji od Ëinjenica. Željet Êe joj reÊi:
“Anappleele, nemoj nikada zaspati. Ti Êeš uspjeti!” Ono što se neÊe sjetiti
jest da je vjerovala i da je ljubav jaËa od smrti. Sada Êe i potreba za snom
biti jaËa od ljubavi. Tada Êe ona zaboraviti. Više neÊe vjerovati da nada
pobjeappleuje iskustvo. Usiljeno Êe se nasmiješiti natpisu na bilježnici te iste
djevojËice: “Smijeh je jedini lijek za tugu.”
DjevojËici Êe zaželjeti svu sreÊu ovoga svijeta jer Êe još malen dio nje
ipak vjerovati da život može biti bajka.
Tena Bartolac, 2. r.
Srednja škola Ban Josip JelaËiÊ, ZaprešiÊ
Voditeljica: Ljiljana Kotarski
133