LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje
LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje
LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
željela sam ga u bijesu pitati nešto kao: A oprostite, ako su oni križanci,<br />
možete mi reÊi koja ste vi pasmina ili sorta? S pedigreom ili bez?<br />
Šutjela sam. U šoku.<br />
U kakvom mi to crnom i bolesnom svijetu živimo?<br />
Što li nam je grijeh napravio?<br />
Ljudi, jedina vrsta koja se istrebljuje unutar sebe.<br />
Taj uglaappleeni gospon možda je financijski osigurao svoje potomstvo<br />
i do treÊeg koljena, možda <strong>za</strong>hvaljujuÊi magisterijima i doktoratima u<br />
svojim ostarjelim godinama dobiva priznanja i pljeskanje svoje okoline.<br />
Zasigurno subotom naveËer svoju suprugu izvodi u luksuzne restorane,<br />
na dobrotvorne koncerte ili u ka<strong>za</strong>lišta na opere i balet.<br />
Mogu ga <strong>za</strong>misliti kako vikendom s prijateljima igra golf u bijelim<br />
hlaËama s kapicom na glavi, a ljeta provodi u vlastitoj vili na nekom<br />
jadranskom otoËiÊu.<br />
U što se to život pretvara? U predstavu?<br />
Svi su bolesni. Stari i mladi, bogati i siromašni, muški i ženski... Svi.<br />
U jednom te istom tramvaju voze se: bogati rasist, homoseksualac,<br />
cura koja boluje od raka, mladi koji su potencijalne žrtve sljedeÊe<br />
tuËnjave, majka koja na rubu živaca tuËe svoje dijete, bakica koja<br />
financijski jedva preživljava, striËek koji priËa sam sa sobom...<br />
I sve je to normalno. Normalno?!<br />
Ako ovako ljudi žive javno, na ulicama grada, što li se tek krije i<strong>za</strong><br />
<strong>za</strong>tvorenih vrata njihova Ëetiri, možda svježe pobijeljena, zida?!<br />
Marija Rogoz, 4. r.<br />
Škola <strong>za</strong> medicinske sestre Mlinarska, Zagreb<br />
Voditeljica: Marija Gaz<strong>za</strong>ri<br />
Peti život<br />
Zovem se Katja i trenutaËno živim peti put. Upravo sam toliko puta bila<br />
spašena od sigurne smrti. Još kao tek roappleeno maËe iz kante <strong>za</strong> smeÊe<br />
izvukla me jedna starija gospoapplea. Ubrzo nakon toga <strong>za</strong>malo sam upala<br />
u ‘ralje’ vrata na di<strong>za</strong>lu. Zbog dobrog sam susjeda ostala živa. Nakon što<br />
126<br />
me udario auto njegovala me moja sadašnja vlasnica, a njezina mi je<br />
djevojËica spasila život od agresivnog psa lutalice. Uzbudljivo, <strong>za</strong>r ne?<br />
U posljednje sam vrijeme <strong>za</strong>tvorena u mala Ëetiri zida. Dane veÊinom<br />
provodim sama. Moje su vlasnice svaka na svojoj strani. Ne <strong>za</strong>mjeram<br />
im. Ipak je njihov život ponekad pretežak. Mjesto odakle dolazim i koliko<br />
godina <strong>za</strong>pravo imam sada uopÊe nije važno.<br />
»ujem korake na vratima. Znam, pet je sati poslije podne. Svaki dan<br />
vraÊaju se u isto vrijeme. Dina je otvorila škripava vrata našeg malog<br />
stana. Ušla je prva, a odmah i<strong>za</strong> nje malena Nita. Obje su se namrštile<br />
Ëim su osjetile neugodan miris ustajalog zraka, a iskreno, ja sam samo<br />
obiËna maËka, ne koristim parfeme i ne znam prozraËiti prostoriju.<br />
Dina je odmah otvorila sve prozore. Zapravo samo dva. Više ih ni nema.<br />
Stan je <strong>za</strong>ista malen, manji nego što se Ëini. Kuhinja sa samo jednim<br />
kredencom, kupaonica od svega tri kvadrata i jedna soba koju dijele. U<br />
njoj je pak toliko stvari da bi i ‘vrag nogu slomio’. Ima tu svega, veÊinom<br />
odjeÊa, kutije i poneka ofucana ili potrgana Nitina igraËka. Ispred ula<strong>za</strong> u<br />
sobu stoji omanji okrugli stol, a pokraj njega dvije stolice. Za njim su jele.<br />
Na istom tom stolu stoji TV. Preko puta nalazi se fotelja. Dovoljno velika<br />
<strong>za</strong> njih dvije, pa Ëak i mene kad se odluËim sklupËati pokraj njih. Sve<br />
sam ovo promatrala iz kuta napola drijemajuÊi. Onda sam osjetila malu<br />
hladnu ruku koja stiska moj vrat sasvim nježno. Pomislih: “Nita!”<br />
Sitna, Ëetverogodišnja djevojËica plavih oËiju i svijetle kose. Ne,<br />
nije nimalo lijepa i plavi uvojci ne uokviruju okruglo lišce savršeno<br />
pravilnih crta. Ipak je posebna. ZavlaËila se pod kožu. Nikad joj nisu<br />
tepali: mamina ljepotica, bakina prince<strong>za</strong>, krasotica ili što veÊ. To <strong>za</strong>ista<br />
nije bila, no njezina je samostalnost i sposobnost <strong>za</strong>panjujuÊa. Bila je<br />
previše ozbiljna i iskrena. Nimalo poput ostale djece te dobi. »ak ni one<br />
starije. Zato joj je u vrtiÊu bilo dosadno i ostalu je djecu smatrala malim<br />
razmaženim cmizdravcima. U glavi mi još odjekuju njeni prvi koraci i<br />
glasan smijeh. Od njenog plaËa ponekad nisam spavala noÊima. Kao<br />
beba Ëesto je imala istraživaËke pohode u moje uši, oËi, usta, povlaËila<br />
me <strong>za</strong> rep i brkove, Ëupala moju dlaku dok se pokušavala pridi<strong>za</strong>ti ili je<br />
jednostavno koristila moj trbuh u <strong>za</strong>mjenu <strong>za</strong> jastuk. Danas ju u masi ne<br />
istiËe baš ništa, ali njezino neobiËno ime ipak je teško <strong>za</strong>boraviti. Dina i<br />
127
Change language