LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

ostanem zabetonirana. Ovo je zlostavljanje.
Crveni tragovi prstiju otisnuti na sad veÊ od suza umrljanom djeËakovu
licu u meni bude osjeÊaj boli, i nepravde, i sažaljenja...
Mali plaËe. Tiho grca i guta suze koje mu padaju u usta. Mama mu
grubim pokretom ruke briše šmrkavi nos i dodaje: “Reci svom ocu,
pijanduri, da ti kupuje slatkiše. Možda i bi kad ne bi sve zapio, a znaš,
vino mu je pojelo pamet, pa mislim da je i zaboravio da te je napravio.”
U tramvaju nitko ne reagira. Svi samo promatraju kao da su došli na
besplatnu kazališnu predstavu. Sekunda ili dvije muk i tišina, a onda se
opet nastavlja Ëavrljanje i razgovori.
Dvije starije žene razgovaraju o cijenama na Dolcu i žale se na male
mirovine kojima se jedva pokrivaju iz mjeseca u mjesec.
“Napravila sam zimnicu: pekmez, ajvar i krastavce. Ukiselila sam
zelje koje smo kupili u Getrou, a vrlo povoljno smo nabavili i pajceka od
zetovog kolege s posla.
Nadam se da Êe to biti dosta za nas dvoje. Nekako Êemo izgurati zimu.
A tko zna, možda nam i penzije malo porastu.”
“Bilo bi vrijeme. Kolika su nam samo pusta obeÊanja dali”, nadovezuje
se njezina sugovornica. “Znaš kako se to kaže ∑ obeÊanje, ludom
radovanje.”
OËima odšeÊem do srednjoškolaca koji glasno slušaju svoje mp3
ureappleaje, hihoÊu se i ismijavaju neku novu profesoricu iz latinskog. Oni
‘pametniji’ komentiraju nesigurnost grada i likvidacije koje su se zbile u
zadnjih par tjedana. Misle da zvuËe vrlo mudro kad u svoja usta stavljaju
citate politiËara, roditelja i tv-voditelja.
Ne želim ni pogledati prema zadnjim vratima jer su to mjesto zauzela
dvojica ljubavnika koji svima jasno daju do znanja da se ne srame
pokazivati osjeÊaje te vrste na javnome mjestu. U želucu mi se okreÊe kad
vidim takve iskaze ljubavi. Po meni su to muške karikature.
“SljedeÊa postaja je Trg bana Josipa JelaËiÊa”, podsjeÊa nas snimljeni
glas nepoznate tete.
“SljedeÊa postaja je Trg bana Josipa JelaËiÊa... Trg bana, trg bana, trg
bana... ha ha... trg bana” ∑ samo je još jedan pacijent u ovom vozilu koji
se, kako se to laiËki kaže, posvadio s mozgom te se zabavlja vlastitim
124
priËama i razgovorima sa samim sobom.
Bože, pa ovaj svijet je toliko bolestan.
Tramvaj dolazi na Trg. Otvaraju se vrata.
Neki silaze a neki ulaze. Na moju sreÊu ušla ih je tek nekolicina.
U toj maloj gomili ulazi i mlada ispijena cura, mojih godina. Na glavi
ima maramu... pretpostavljam da je izgubila kosu na kemoterapiji.
Trudim se ne piljiti u nju. Sjeda na slobodno mjesto. PlaËe. Možda mi se
samo Ëini.
Vrata se ponovo zatvaraju, a tramvaj kreÊe dalje.
OdluËim gledati kroz prozor. Ne želim više promatrati te tužne prizore
koji samo prividno izgledaju kao živi ljudi.
“Teta...”, iz ‘sna’ me prene hrapavi djeËji glasiÊ.
Trgnem se, a ispred mene stoji mala tamnosmeapplea djevojËica
kovrËave kosice u zelenom kariranom, barem tri puta, veÊem kaputiÊu.
Njezina ispružena ruka govori dovoljno jasno i dovoljno glasno. Dok
po novËaniku pretražujem sitniše koji su mi ostali od gableca, pogled
mi pada na njezine mokre ljetne sandalice i po srcu me, kao kirurškim
nožem, zareže. I njezine su Ëarape sigurno mokre, a nogice promrzle?
Kako Êe ih ona utopliti, kako Êe ih ugrijati?
Tako je preslatka. Možda je gladna i umorna i...
Pogledi nam se susreÊu kad joj u ruËicu ispuštam tih par preostalih
kuna i njezina umorna oka kažu mi: “Hvala.”
VeÊ u sljedeÊem trenu njezin ispruženi dlan nalazi se ispred
“uglaappleenog gospodina djeda”. Spuštam pogled i zurim u svoje mokre
tenisice.
Najednom se sve oko mene prolomi kad Ëujem tu rijeË koja tramvajem
odjekuje kao jake koja pretrËava šumom.
“MARŠ. Mala, kako te nije sram? Marš. Bježi!’, bile su ubojite rijeËi
starog gospodina kojem je žila na Ëelu iskoËila od bijesa. Na svu sreÊu
tramvaj je zastao na novoj postaji i malena djevojËica izletjela je na ulicu
kao da je ta rijeË bila napeta strijela odapeta iz poglaviËinog luka.
“Gade mi se ti Cigani i svi drugi križanci. Neka odu otkud su došli, a ne
da plaze po nama.”
I dalje sam gledala u pod. Sram me bilo podiÊi glavu. U jednom trenu
125