LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

HoÊe li uskoro taj vlak, pitam se, sigurna u jedno: dnevnu je dozu
duševnoga mira nemoguÊe preplatiti.
Jelena KolariÊ, 4. r.
Gospodarska škola Varaždin, Varaždin
Voditeljica: Spomenka DragoviÊ
“Životi” iz tramvaja
ili
Grijeh moga grada
Sjedim u novom tramvaju i na iglama Ëekam da netko svojim ogorËenim
tonom, otpjevanim u drugoj oktavi, zapoËne prodike i rafalno napadne
lijenu i nekulturnu zagrebaËku mladež. Naravno, to što stojim na
nogama od pola šest sada nije tema, jer u prisutnosti sijedih penzionera
nitko ne bi smio ni pomisliti, a kamoli osjetiti umor. Možda me ipak
danas sreÊa malo i posluži te izbjegnem neËije kurje oko na koje bih,
svojim nedoliËnim ponašanjem, mogla stati.
Kao i uvijek gledam s kim se to danas vozim u tramvaju broj 17, ali
mogu i ne misliti na svoje ‘promrzle’ noge koje su cijeli dan zagrljene
mokrim Ëarapama od jesenskih kiša koje nas ovih dana opako oblijevaju.
UnatoË satu koji smo pomaknuli na zimsko vrijeme, noÊ se spušta
previše rano.
Zurim po tramvaju i promatram ljude. Ima nas svakakvih.
Kad bih barem mogla samo na trenutak zaviriti u njihove živote, kao
što mogu u njihove prozirne Konzumove vreÊice koje su natovarili
salamama, wc-papirom i najjeftinijim deterdžentom.
ToËno meni nasuprot sjedi uglaappleeni stariji gospodin u ranim 70-tim.
Ne znam koliko mi leže procjene, tim više kad je rijeË o starijim
ljudima, ali gotovo sam sigurna da sam ovaj put približno u pravu.
Prava je rijetkost susresti takvog djedicu koji je obuËen kao kakav
njuorški poslovni Ëovjek. Tamnosivo odijelo s jedva vidljivim sitno
utkanim prugama skrojeno je bez zamjerke, savršeno ispeglana bijela
122
košulja nazire se ispod skupocjenog sakoa, a kožne cipele pristaju mu uz
dugaËki crni kaput. NemoguÊe je zaobiÊi zlatni prsten, taj dominantni
detalj, koji se nalazi na malom prstu njegove desne ruke.
Gospodin gotovo nepomiËna, kao kakva voštana figura, Ëita novine i
eventualno podigne naoËale koje mu svako malo proklize nosom.
A samo je jednom pogledao na svoj zlatni Rolex koji pokazuje da je tek
nešto malo minuta prije 19 sati.
Moju detaljnu i dubioznu analizu ometa zvonjava mobitela koji se krije
u unutarnjem džepu gospodinova kaputa. Profinjeno vadi svoj telefonski
ureappleaj marke Samsung i javlja se na perfektnom engleskom s britanskim
naglaskom.
Dolazim u napast povjerovati da je ipak rijeË o strancu koji je iz ovog ili
onog, meni sasvim nepoznatog, razloga završio u samom srcu naše male
zemlje, ali Jutarnji list koji i dalje leži na njegovu krilu uvjerio me u trenu
da takva moguÊnost ne dolazi u obzir.
VeÊ sam napregnula svoje uho ne bih li Ëula dio razgovora koji je vodio,
ali istog trena gotovo podsvjesno ugrizla sam se za usnu i prekorila se pri
pomisli na takvu zloËestu misao.
Ponovno vraÊam misli na mokre noge i razmišljam kako Êu ih umoËiti
u lavor vruÊe vode Ëim stignem kuÊi.
“Mama, kupi mi kinder bueno... MA-MA.” ∑ Ëuje se oËajno moljakanje
malog ‘zamusanog’ klinca koji oËito nikako da zadobije pažnju svoje
jeftino odjevene majke koja veÊ, sudeÊi po izblijedjelim pramenovima,
dugo nije bila kod frizera.
“MA-MA... MA-MA-MA-JA...” ∑ dere se mali iz petnih žila i na sebe
skreÊe pažnju cijelog tramvaja. Bakice se pogledavaju i križaju na
materinu nemarnost i neodgojenog joj sina. Ali njegova majËica i dalje
svoj pogled drži na nekom od onih ženskih Ëasopisa u kojem možete
doznati kako postati lijep i bogat u samo pet minuta.
“MA-MA...” ∑ sinËiÊ je veÊ i ritam dodao na svoju iritantnu melodiju.
Jadno dijete. Najvjerojatnije je do sada bio u vrtiÊu i...
FLIS. Pljusketina odjekne, a stakla na prozorima se zatresu. (Dobro,
možda se to meni samo uËinilo.)
Gledam u Ëudu i doapplee mi da skoËim na svoje mokre noge i... i da valjda
123