LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

sva lijepa zdanja u njemu. Ljudi prolaze kraj mene kao da me nema, ne
vide me...
Ajde, mama, daj se požuri... Nije mi ovo više fora. Osim toga, neki
ljigavi zeleni kukac puže prema meni. Jesam li spomenula da je ogroman
i odvratan?!!
O super, stvarno ide k meni. To je isto kao i s deËkima. Lijepi deËki
proappleu i ne okrenu se, a oni mutavi se lijepe kao muhe na med. Ili je
to možda zato što sam i ja mutava; pa svatko se nastoji družiti sa sebi
sliËnim... Kako god, taj kukac je sad veÊ jako blizu... Ajde, da je bubamara
ili neki lijepi, ali zašto baš ovaj sluzavi...
“Previše gledaš vanjštinu.” Ok, tko je to rekao?
“Ja, sluzavi, odvratni kukac, kako si me nazvala.” »ekajte malo, kukac
se obraÊa meni? Ovo je definitivno najluapplei san koji sam ikad sanjala.
“Nije to san”, reËe, oËito, kukac. “Shvatit Êeš nakon par dana. Znaš, ne
valja ti suditi ljude po izgledu.”
“Ti nisi Ëovjek”, obraÊam se kukcu.
“Bio sam, isto kao i ti.”
“Da? I što ti se dogodilo?”
“Ne znam još ni sam...”
“Baš sam se nešto sjetila, ajde, je li tebi ime G... Gr... Gregor ili tako
nekako?
Kukac ushiÊeno zatopÊe odvratnim nožicama. “Da, kako znaš?”
“A, ti si onda Kafkin Kukac!”
“Kafkin?”
“Ma da, baš smo prošli tu lektiru, Kafkin Preobražaj. Lik se probudio
jednog jutra kao kukac i onda je te svoje dane provodio u sobi, a sestra
mu je nosila hranu, i to tak. Fora pripovijetka.”
“Hej, pa meni sestra donosi hranu!”
“I stari ti sad opet radi, jel da? I imate neku služavku znatiželjnu...”
Kukac mi se približi još malo, žustro.
“Kako znaš sve to?”
“»ovjeËe, ovaj, kukËe, pa u knjizi si!”
“A je l’ si i ti u knjizi?”
“Ma bjež’, kakvoj knjizi” Od mene nikad ništ... Ja nisam dovoljno
116
zanimljiva da postanem lik u knjizi.”
“Zašto to misliš?”
“Pa zato. Ni po Ëemu nisam posebna, totalno sam obiËna i dosadna.
Nikoga ne zanimam.”
“Što si pomislila kad si me vidjela? Da sam odvratan. Kako mi se Ëini,
želiš da te ljudi zamjeÊuju i da ih zanimaš, i osuappleuješ ih jer ne vide pravu
tebe, a ti si ista takva.”
O... Zamrznimo malo situaciju. Ovo je previše Ëudno.
Kukac me pogleda svojim crnim oËima.
“Ti si rob svojih osjeÊaja, strahova i naËina razmišljanja. Tobom
upravljaju drugi ljudi i njihova mišljenja. Razmisli! Probudila si se kao
mrlja. Što ti to govori?” A ja šutim.
“NeÊu te smetati. Bok!” I kukac ode.
Nisam ga ni pozdravila. Previše sam zaokupljena mislima. Može li se
stvarno dogoditi da sam se pretvorila u ono kako se osjeÊam? A osjeÊam
se kao da ne trebam postojati, da bi drugi ljudi bili sretniji da mene
nema. Nemam nikakvu svrhu, samo lijevo smetalo...
»ujem neke glasove.
“Znam, ali nismo stigli, gospoappleo.”
U sobu ulazi moja majka i dva Ëovjeka u radnim odijelima. U rukama
nose kante i valjak za boju.
“Gospoappleo, ljestve Êe nam trebati.”
ZnaËi, napokon Êe okreËiti moju sobu! ZaËujem glas svoje majke koja je
otišla u predsoblje po ljestve.
“Molim vas, dobro okreËite, ne želim da se vidi više ona mrlja kraj
peÊi.”
Pogledam po sobi. Lijevo od mene je peÊ. Hej! Pa ja sam ta mrlja!
“Nema problema, sastrugat Êemo je i sve premazati bojom.”
Šta Êete me? Ok, ovo više nije smiješno.
Radnik mi se približava s nekakvom lopaticom.
“Bjež’ od mene!”, viknem, ali on me ne Ëuje. Majka ulazi u sobu,
naslanja se na ljestve i smije: “Napokon, napokon, dosta je nagrappleivala
našu prekrasnu kuÊu!” Radnik me poškakljao lopaticom. “Aj, nemoj me,
škaklja... Au, ovo veÊ boli... Prestani, prestani!”
117