LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

En Nula
N1 je srkala zadnjim djeliÊem daha preostale kapi iz tetrapaka
Ëokoladnog mlijeka. Gledala je s golemom zahvalnošÊu ženu, smiješno
obuËenu, koja bi joj mogla biti majka. Možda i jest. Da N1 nije bila
tramnoputa, vidjela bih u toj maloj tek dijete koje voli mlijeko. Sad vidim
romsko dijete koje rijetko pije nešto fino. Možda griješim.
N2 vlažnim Nivea maramicama Ëisti svoje ionako savršeno bijele
japanke i prolazi prstima kroz svoje ionako savršene kovrËe. Boji se
približiti bilo kojoj stvari na tom odvratnom mjestu. Vjerujem da joj je
svaka druga misao ∑ Oh, milijuni su tu sjedili prije mene ili Tko zna, tko je
sve i kakvim prstima to dirao.
N3 stoji iza mene i dahÊe. OsjeÊam ga kako mi dolazi sve bliže vratu i
ispušta miris svega što je danas pojeo. Odmaknem se. Ne zbog gaappleenja,
veÊ zbog vrtoglavice. AlergiËna sam na mahune, a upravo je to ruËao.
N4 me mrko gleda s blagajne: “Ne postoji ljubiËasti Airwawes, uzmi
plavi ili crni ili nestani!” Iskompleksirana djecom i neuspjesima (a možda
joj je to dvoje ekvivalentno). Možda griješim.
N5 usisava lišÊe. Puno razliËitog i prekrasnog lišÊa. Mislim da N5
trenutno ne razmišlja o ljepoti. Kratko digne glavu, no odmah je spusti.
Meni lakne. Da me nastavio gledati, vjerojatno bih ga pozdravila jer ne
bih mogla podnijeti pogled, a on bi me samo Ëudno gledao jer se nikad
prije nismo vidjeli.
N6 polako stavlja nogu pred nogu. Promatra svakog leptira, svaku
granu i osluškuje svaki zvuk zvona, svaki usputni razgovor i buku
udaljenog središta. Svaku svoju boru ispunjava mirisom mladosti koji ga
okružuje. Mislim da sam i ja ispunila jednu, široko mi se nasmijao kad je
shvatio da pokušavam uloviti pticu. I ja sam se smijala, bio je to najljepši
osmijeh koji neznanac može pokloniti.
N7 mi uz komercijalno iskren osmijeh poklanja Ëasopis o obitelji.
PrihvaÊam misleÊi kako je možda pouËno. N7 mi priËa o zajednicama,
o toplini odnosa. N7 mi se sviapplea. Naposljetku, N7 me poziva da se i ja
pridružim Jehovinim svjedocima. U hipu skaËem na noge, oštro dam do
znanja N7 da nije u redu što tako zaskoËi ljude i ne kaže im odmah što
zapravo želi.
114
N8 ima dugu kosu prihvaÊenu prastarom gumicom i kariranu košulju.
Izgleda mlado. Barem odostraga, ali u hodu mu se nazire zrelost i
iskustvo. Kao da razumom odraslosti uspijeva slijediti svoje djeËaËke
snove.
N9 me gleda iz izloga. Ima savršeno oblikovano tijelo. BadiÊ koji nosi
uopÊe nije nešto, ali da ja u njemu tako izgledam, vjerojatno mi ne bi
smetalo. Promatram je misleÊi kako je baš šteta da je ukoËena, Êelava i
nijema. Možda bismo bile dobre prijateljica... da diše.
Ogledalo. Zavirim. »udno. Promatram dugo. N0. Kosa srednje dužine.
ProsjeËno smeapplea. ProsjeËne visine. Normalna pogleda. Zubi umjereno
bijeli. Donja Ëeljust 1.5 cm odmaknuta od gornje.
Gledam iz svakog kuta, ali ne ∑ ovu N ne mogu dešifrirati.
Tena ©injori, 2. r.
Prva gimnazija Varaždin, Varaždin
Voditeljica: Tatjana Ruža
Jednog jutra probudih se kao...
Mrlja na zidu. Malena, smeapplea mrlja na savršeno bijelom zidu. Ugledah
svoj odraz u zrcalu. Dvodimenzionalan odraz. Prasnuh u smijeh. Koja
glupost!
Zatvorila sam oËi i pokušala se uštipnuti, da provjerim da li sanjam, ali
nisam se mogla ni mrdnuti. Otvorila sam oËi i... Shvatila... da ne mogu
nikuda. Još jednom sam pogledala u svoj odraz. Gledam se, ali ne vidim
oËi. Ne vidim ruke, noge, ni glavu ni rep, ali tu sam. Postojim. Ok, nešto
se stvarno Ëudno dogaapplea.
Pokušam zazvati mamu. ViËem, ali glasa nema.
O pa da, to je zato što nemam usta (?!). Ništa... Morat Êu priËekat’
da mama doapplee vidjet’ zašto još nisam ustala. Tad Êe me prodrmati za
ramena i izvuÊi iz ovog glupog sna. Jer ovo je san. Što bi drugo bilo? Jelda?
Kad bolje razmislim, ovaj san bi mogao biti potpuno jasan odraz moje
podsvijesti, mog života. I na javi se Ëesto osjeÊam kao neka neugledna,
mala mrlja (jer od mene nikad ništa veliko), koja samo nagrappleuje svijet i
115