LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

vozaËu, ne zato što želi izaÊi, veÊ zbog toga što ga to zabavlja.
ipak je moguÊe, pomisli. i onda ËvršÊe stisne njegovu ruku samo da se
uvjeri da je stvaran.
Ira PaviÊ, 4. r.
Prva rijeËka hrvatska gimnazija, Rijeka
Voditeljica: Jasna FrankiÊ
Povratak
Stoji did Franjo pred svojom kuÊom. Dok je putovao kroz pustu Dubicu,
porušeni Prijedor, nekad slavni rudarski gradiÊ Ljubiju, razmišljao je
što Êe ga doËekati kad se vrati u svoj rodni kraj, u Staru Rijeku, selo u
sjeverozapadnoj Bosni. Stoji i gleda kuÊu kao svoje dijete. Mnoge njegove
tajne, uspomene, trenutke beznadne tuge i neizmjerne sreÊe zna ta
kuÊa, Ëuvala ga je od najhladnije zime i sakrivala od vrelog ljetnog sunca.
Sada stoji tu kao muËenica; ogoljelih zidova, bez krova nemoÊna pred
naletima nemilosrdne kiše, bešÊutnog vjetra i vrelih zraka paklena sunca.
Izgleda jadno. Njena fasada je požutjela, pozelenjela od vlage, a njenu
unutrašnjost i nekoÊ predivno dvorište sada su zaposjeli draË i korov.
Ali što to je to? Crveni se tamo ispod prozora jedna ruža. Stoji tamo
naizgled nježna, krhka, okružena korovom koji ju pokušava uništiti, ali
ona se ne da. “To je nada!” pomisli did.
Rumena ruža, u punom cvatu, usred bijelih tratinËica, stoji u bašËi
ispod pendžera Franjine sobe. On se netom usto i pogledo mamino cviÊe
okupano zlatnim, sramežljivim poljupcima tek probuappleenog sunca. Uto
zaËu glas iz kujne: “Franjo!! Deder, ustan se! Idemo fruštikat pa skupljat
trinu!”
Evo me.”
“Uzmi si tanjir i nagrab. Požur, ima puno za radt!”
Na šparetu u šerpici vrije voda. ∆uti Franjo i miris ispeËene kave. Ulazi
i did Jure, baca gunj na otoman pa vedro dobaci svojoj ženi, Ruži Jurinci:
“Pristav, baba, kavu! Kasno je!”
108
Ispiše stariji kavu, Franjo svoje mliko i iziappleoše van. Franjo udahne
svježi, ljetni zrak. Iz kokošinjca se zaËu jutarnji krik oroza i kokodakanje
kokoši. Cijela familija je izišla: mama Giza, ÊaÊa Joso i njiov Franjo idu
skupt trinu, did Jure namirt marvu, jedino je baba Ruža ostala u kuÊi ∑
sprema im aljne za crkvu, jer danas je Petrovo*! Spremli su se i preko ledne
krenli u crkvu. Doappleoše u crkvenu avliju, a ono tolko svita! Ko i za svako
Petrovo*.
Franjo se sjeti svog vjenËanja s voljenom Marom; puna crkva svita, svi
su vol’li to dvoje mladi što se sad uzmaju! Franjo je stajo pred ujakom i
gledo svoju Maru ∑ nikad nije ljepša bila! ObuËena u finu bijelu aljnu,
gledala ga zaljubljeno.
U istoj toj crkvi, isti ujak krstio je njiove dvi Êeri, sina, pa još jednu
Êerku. Njegova djeca i on su u istoj kuÊi proživjeli svoje bezbrižno
djetinjstvo. ∆eri su se poudavale, a sin oženijo. Dvi starije Êeri rodle sinove,
najmlaapplea Êer, a sin dobjo dvi Êeri ∑ jedna se rodla pred rat, a druga roappleena
u vrijeme najgorih progona i straova.
Onda doappleoše opaka vremena i zli ljudi. Slomše Franji srce. Istjeraše
ga iz rodnog sela, iz njegove Stare Rijeke, iz Bosne. Djeca isto pobjegoše,
rasuše se svitom. Htjedoše da on živi s njima, pristo je, al sam na kratko.
Sam dok se ne bude mogo vrat’t.
Došao je napokon i taj trenutak ∑ vratio se na svoje ognjište. Cijelo
selo pusto, od nekoliko stotina stanovnika ostalo ih je ili se vratilo samo
desetak. Sve je porušeno i zaraslo, kao i njegova kuÊa. Što su napravili
zli ljudi! Toliko su života uništili! Toliko je toga nepovratno izgubljeno!
Svi oni koji sada tu žive stariji su ljudi, za nekoliko godina Êe umrijeti, a
s njima i Stara Rijeka i sve što ju je Ëinilo Starom Rijekom: osebujni jezik
Šokaca, brojni obiËaji, kultura...
U Franjinom oku zacakli se suza, ali nije ga slomila bol zbog uništenog
ognjišta. Nadu mu je dala crvena ruža...
RjeËnik
bašËa ∑ povrtnjak
pendžer ∑ prozor
kujna ∑ kuhinja
109