LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje
LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje
LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
su prije izgledale, ali ne možeš. Sjetiš se i one smeapplee kožne jakne koja<br />
je prije grijala ramena njegova oca. Sve dok mu otac nije umro. Tada je<br />
jakna postala njegova, i sve što s njom ide. I kada te mama pita koliko ti<br />
je novaca ostalo od onih trideset kuna što ti je dala, ti kažeš ništa. Opet<br />
poËinje ona svaapplea u kojoj tebe krivi da ne znaš trošiti odgovorno novac,<br />
ali ti nekako uspiješ ignorirati sve te rijeËi i šta veÊ ne. Ulaziš u svoju<br />
sobu, bez rijeËi <strong>za</strong>tvaraš vrata. Spremaš se <strong>za</strong> krevet, i kako to veÊ ide,<br />
ležiš okružena bijelim zidovima koje krase crne sjene i limene ruže koje si<br />
sama nacrtala još davno i sjeÊaš se da si u tom trenutku kada si ocrtavala<br />
onu sjenu u lijevom gornjem kutu mislila na njegove crne, prkosne, žive<br />
oËi. Sasvim tiho, oprezna da samu sebe ne Ëuješ, moliš Boga da Ëuva<br />
tvoju mamu. I onda mu kažeš laku noÊ. Crne, prkosne, žive oËi. Žive.<br />
Jer ona je alternativka. Sve što radi, radi suprotno od oËekivanog. I<br />
kada oËekuju od nje najviše, ona daje najmanje. I onda ljudi od nje više<br />
ništa ne oËekuju. Tek onda, ona sebe daje, sve svoje tajne, svoja znanja,<br />
sva svoja umijeÊa i svoje radove ona daje drugima. Samo <strong>za</strong>to jer to od<br />
nje nisu oËekivali. I kada sve podijeli, ostaje sama u kutu crvene sobe s<br />
plavim svjetlima i zelenim lusterom u obliku neke Ëudne kugle i nježno<br />
obasjana tom umjetnom mjeseËinom, stvara novu sebe. Onu koja ljude<br />
Êe držati dalje, što dalje. Onu koju nitko neÊe poznavati. Jer, ako te ljudi<br />
ne znaju, onda te ne mogu povrijediti. Pogled joj bježi prema prozoru<br />
oko kojeg plešu bijeli <strong>za</strong>stori koje je njezina maÊeha naruËila Ëak iz<br />
Danske. Zastori su dugi, kraj lagano klizi po površini smeappleeg parketa dok<br />
vani kiša topi ljetnu vruÊinu i nosi onaj jesenski miris noÊi. Nalazi utjehu<br />
u tim <strong>za</strong>storima, te se u njih omata, kako je to Ëinila prije kad se bojala<br />
Babe Roge. I sada se isto tako boji, ali zna da Êe sve biti u redu. Jer ako te<br />
ljudi ne znaju, onda te ne mogu povrijediti.<br />
Ideš doma, svega ti je dosta, svih tih šala i priËa, svih tih lica i glasova.<br />
Prolazi neko društvo, nije tvoje, ali vidiš sebe u njima, vidiš svoje<br />
prijatelje u njima, u njihovim osmijesima i bistrim oËima. Staneš. Gledaš.<br />
I pitaš se što se dogodilo.<br />
Antea Grizelj, 1. r.<br />
XV. gimnazija, Zagreb<br />
Voditeljica: Divna Tus<br />
94<br />
Psi tužna pogleda<br />
Udarac. Tupi zvuk. Tvoje tijelo pada na hladan i nikad siviji beton.<br />
Srednjakom pratim vo<strong>za</strong>Ëa. Šokiran teško ustaješ i u smijehu ga psuješ.<br />
Sad si pravi klošar.<br />
VuËemo se prema stanici dok jauËeš i zbijaš šale na vlastiti raËun.<br />
............................................................................................................................<br />
Ne. Preplaši me vrisak. Moj vrisak.<br />
Pa ti ležiš na cesti, ovdje pod mojim rukama, ne govoriš ništa!<br />
Ne miËu se tvoje usne.<br />
NeÊeš me utješiti, neÊeš reÊi ništa ti nije, ti si faca... ti si mrtav.<br />
Vrtim u mislima naše <strong>za</strong>dnje susrete, uvijek sluËajne, kratke i uvijek mi<br />
znaËajne.<br />
Na kolodvoru ljudi kao sjene, Ëuješ samo pokoji list u padu, vidiš puste<br />
traËnice.<br />
Sunce se sprema ostaviti nas same.<br />
Sjedimo na klupi. Ti i ja. PriËaš i o pjesmama koje pišeš, a ja obožavam<br />
kako to smiješno radiš.<br />
PriËaš mi o svom prijatelju. O njegovim psima tužna pogleda. PriËaš mi...<br />
Oh, vlak staje na mojoj stanici i moram te ostaviti. Sretna što smo se opet<br />
sreli izlazim s tobom u mislima i negdje duboko u sebi nadam se da Êemo<br />
i mi jednom naÊi vremena <strong>za</strong> kavu, da mi proËitaš te pjesme, da opet<br />
zinem kad shvatim koja si Ëudna liËnost, da opet...<br />
Sad prvi put dotaknem tvoje usne. Grlim te i dodirujem tvoju kosu.<br />
Onako kako sam uvijek htjela<br />
i onako kako nikad nisam. PlaËem. Nikad nismo otišli na tu kavu.<br />
PlaËem jer moj superman nikad neÊe znati da je bio moj superman.<br />
PlaËem jer moja ro<strong>za</strong> majica postaje crvena. PlaËem jer sam izgubila<br />
tebe, najveÊa faco. Sad bih sve dala<br />
<strong>za</strong> samo jednu priliku. Sve bih dala... još jedan tren, samo da me još<br />
jednom nasmiješ, samo još jednom da kažeš neku preveliku glupost,<br />
onakvu kakve si samo ti sklon govoriti, samo da još jednom vidim tvoje<br />
krive zube dok umireš od smijeha... samo... samo da te još jednom<br />
sretnem, makar u prolazu. Tresem tvoje tijelo u ritmu jecaja i šapuÊem ti<br />
95
Change language