LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

propadaju polako, ali sigurno. I smiješ se samoj sebi jer si bila toliko
naivna, toliko glupa, toliko ravnodušna. I digneš pogled prema gore
i... ništa. Veliko ništa. ViËeš u to ništavilo, viËeš iz petnih žila, oËi ti se
zatvaraju i osjeÊaš suze na obrazima, noge ti tonu i ono dno što te grlilo,
sada te guši.
I onda ušutiš, izbrišeš suze s lica naglim pokretom ruke. I jednostavno,
propadneš.
Ili onaj osjeÊaj kada si dijete. OsjeÊaj crtanog filma.
Misli su “ograniËene” na teorije zavjere kako doÊi do ljuljaËke prije Ane
i Luke. Ili kako nagovoriti mamu da ti kupi veÊu kanticu za pijesak, da
napokon pobijedite deËke u gradnji kule od pijeska. Ili ona zavjera u kojoj
ste otkrili, zapravo dokazali, da tete lažu kada kažu da nema više pudinga
od Ëokolade.
Ili ono kada si dovoljno velika da prijeappleeš cestu bez mamine podrške.
Ili kada si napokon išla sama u školu. I kada si dobivala smajliÊe za
riješeni zadatak iz matematike.
Odrasteš, ali i to je relativno jer se još uvijek ponašaš kao dijete. Ipak,
odluËuješ da se drugi prema tebi trebaju odnositi kao da si odrasla osoba.
Ti ipak znaš što je najbolje za tebe.
Sada te nije briga je li crveno ili zeleno, ti ideš preko ceste, tramvaj koËi,
ali ti ne Ëuješ jer ti u ušima svira ona glazba za koju tvoja mama kaže da
ne slušaju niti u paklu. Torba ti zapne za onu glupost koja je stavljena na
semafor i poËneš živËaniti, u glavi ti leti beskonaËno mnogo uvreda, zato
jer Êeš zakasniti na fiziku zbog tog glupog, idiotskog semafora. Samo zato
jer Êeš zakasniti na fiziku. Zakasnit Êeš.
I onda ti tramvaj proapplee ispred oËiju. I napokon shvaÊaš razliku izmeappleu
ubrzanog i usporenog gibanja.
I na kraju, jesi, zakasnila si. Kao i obiËno.
I petak je, napokon. Opet si sa starim društvom, barem s jednim
dijelom. Ne trebate puno, malo mira i vremena da se izludirate i
nasmijete. Ali, neki trebaju više od toga. Više da se bolje nasmiju i bolje
izludiraju. I ti dalje padaš, polako, jer i ti si nekoÊ bila to. I smiješ se s
njima, ali negdje se pitaš gdje su tvoji prijatelji, oni s kojima si provodila
po cijele dane, ponekad u smijehu, nekad u svaapplei, rijetko kad u tišini.
Pitaš se gdje si ti. Bili ste, kako bi rekla tvoja baka, kao prst i nokat. Ti bi se
92
svaki put na tu usporedbu ljubazno nasmiješila. Samo to. Jer u tebi je da,
kad se sjetiš tog ljeta, samo ljubazno nasmiješiš.
Shvatiš da niste isti ljudi. I kada netko vikne tvoje ime, slijedi onaj
smijeh, onaj smijeh za koji više nisi sigurna poznaješ li ga, jer davno su
te šale prestale biti šale. U sebi uzdahneš, dosta ti je beznaËajnih pitanja
i zafrkancija, ali ipak pitaš što je. I oni odgovore ništa. A ti samo kimneš
glavom. Kao prst i nokat.
I onda je jedna šminkerica, ovaj je metalac, ovaj klošar, ti si ti, a ona je
alternativka. I onda se više ne poznajete.
Jer ona njega mora mrziti, a on njezine “prijatelje” mora tuÊi jer se to
od njih oËekuje. Oni su nekoÊ sve dijelili, Ëak i Ëokoladne bombone. On
je jeo one s lješnjacima, a ona one s jagodama. Znali su nekoÊ sjediti po
cijele dane samo gledajuÊi nebo, Ëak i ako nije bilo obasuto kristalima
koji su se presijavali na tom beskrajnom platnu snova. Ma, i to je daleko
od istine jer nisu nikada gledali u nebo. Zapravo, znali su sjediti na
njezinom balkonu, noge bi im visile s ruba, ali nikada ne bi pali jer su
ih rešetke Ëuvale. Pogledi bi im bili usmjereni prema neboderu koji je
prkosno stajao u središtu grada, nasuprot njezine zgrade, okružen onim
starim zgradama, kao što je i njezina, onim zgradama koje imaju balkone
na kojima se oko rešetki penju ukrasne limene ruže. Zamišljali su nebo
koje se nalazilo iza tog nebodera, zamišljali su sve moguÊe nijanse
plave kojima je bilo obojano. A ona bi se znala pretvarati da su ruže na
rešetkama prave, kako je taj balkon njihov dvorac, a njih dvoje su kralj
i kraljica tog divnog kraljevstva. On bi se pretvarao kako mu sve to nije
smiješno. Jer ipak, nikad nije želio da se uz njega osjeÊa poniženo i slabo.
On je tu za nju i ona je tu za njega. Ili je barem nekoÊ tako bilo. Danas,
nema njihovog dvorca. A limene ruže se odavno obgrljene hrappleom te su
postale samo korov. Jer ona njega mora mrziti, a on njezine “prijatelje”
mora tuÊi.
Jer onaj treÊi nema više ono svoje ja, uvijek je prisutan, kao zagaappleeni
zrak. Zrak bez kojeg ne možeš, ali ti ipak zadaje muku dok ga udišeš.
Ili ste vi njegov zrak? Primijetiš da je bio s vama tek kad doappleeš doma
i kad se pokušavaš sjetiti kome si posudila onih zadnjih deset kuna. I
onda se sjetiš njegovih oËiju, onih crnih oblaka, onih mrtvih, olujnih
i progonjenih oËiju. Ogledalo njegove duše i pokušavaš se sjetiti kako
93