LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

sam se kao nedovršeni robot s mirisom japanske kose u krilu: “Aham.
Moja soba. Moja soba? Moja soba. Ovo je moja soba.” Pisali smo
biologiju taj tjedan i po Ëitavoj su sobi bili razbacani udžbenici koje nikad
nisam Ëitala i gumice za kosu na koje nikad nisam pazila. “Ovaj nered
ide tebi na dušu”, rekle su mi obje prekriženih ruku i tijela naslonjenih
na jednu nogu. Hvala, dame, vi mi idete na nešto što nije duša. Kad su se
malim crvenim automobilom iskobeljale iz ulice, popila sam još jednu
Cedevitu, ali bila je drukËijeg okusa. Kao i moj život.
Moji su njegovali tu neku žilavu, ispoliranu naviku s mirisom svaapplea i
glavnim sastojkom nepovjerenja, a glasila je: Ništa nije važnije od onog
oko Ëega se svaappleamo. Samo sam Ëekala kad Êe doÊi taj dan. DoËepala
sam se tih papira koji zapravo ni nisu nešto posebno razvrgavali, ali
njihova bjelina bila je itekako nezaslužena. Mama nije mogla vjerovati
mojoj (ne)reakciji i stalno mi je govorila: “PlaËi, inaËe Êeš poludjeti.
Nije sramota plakati kad si nesretna.” Ali nisam bila. Moja je smirenost
izluappleivala rastezljive stjenke Hubba Bubba živaca. Gotovo je. KonaËno.
Kraj. Neko vrijeme živjela sam u drugoj dimenziji gdje me tišina šamarala
svojim kandžama i plakala nad mojim osmijehom. »inilo mi se da sam
bolja od svih, rugala bih im se, tim pubertetlijama s Pokemon kartama.
Jer ja sam imala mir. Ja sam bila zakon.
A onda sam pogledom prema dolje shvatila kako nemam više ni nad
Ëime balansirati. Moja je cirkuska toËka izviždana. Pomponi su postali
krive boje. »itava mi se piramida preživljavanja srušila. Nešto kao kad
bi planktonËiÊi poËeli proždirati kitove. Bon apetit. Sva sam se smotala.
Gdje je onaj zid u autu? Onaj zid kad se vozimo baki i kad se prepiru
oko ne znam Ëega i kad im se glasovi isprepliÊu poput dva guštera, kao
što su to nekad njihova tijela Ëinila. Ta su dva guštera slinama svojih
jezika tvorila zid, zamrznut galaksijom koja je dijelila tatu od mame, koji
me sjekao od prepona do Ëela, a da nikad nisam pisnula. Sjela bih na
sredinu, izmeappleu njihovih sjedala, raširila noge i pustila se sjeÊi. Kako sam
to dobro radila!
Kad ne ostane ništa, ili kad se barem tako Ëini, najbolje je svoje
smušene ganglije odvuÊi natrag na start i Ëekati sljedeÊu zviždaljku.
Niski start, visoki start, kako god, kilometraža je ista. »ekala sam tako
84
neko vrijeme dok nisam shvatila da sama trebam zazviždati. Život je
apstraktan sport.
Postala sam bijesna, ne na “Celzius naËin”, više na naËin vrtiÊkog
djeteta kad mu ne dopuštate da se igra plastiËnim igraËkama s mnogo
dijelova koji mogu zapeti u grlu. Tako je meni sve u grlu zapelo. Progutati
ili povratiti, pitanje je sad. Uz tu dvojbu, za moj se pano pritisnulo
nekoliko novih definicija. Alimentacija, statistika, dogovaranje,
formalnosti. Brojke uglavnom. Hura za moju matematiËku (ne)
nadarenost! Možda bi mi prihvaÊanje novog naËina života bilo lakše da
nisam jedina u svojoj tad jednostavno neslomljivoj družbi skakala s te
grane. Najviše grane. Od koje su tabani naticali i pluÊa se srozavala do
mjere da se ne može zazviždati, a kamoli trËati. Svi smo puni brazgotina.
Njihovo prihvaÊanje bolje je od svake plastiËne operacije. BuduÊi da
je Ëovjek jedino biÊe koje tamu vidi kao nešto nekorisno, ne prosvijetli
nam se odmah. Zato sam se potopila u jednu odliËnu tvorevinu svemira,
vrijeme.
PlaË, onaj razmaženi, dramatiËni, rašËišÊuje sve sinuse nerazumljivih
misli. Povrijedilo me to što su mi njih dvoje oduzeli jedinu stvar za
koju se nitko ne treba boriti ∑ njih same. No, zapravo mi ništa nije bilo
oduzeto, samo u drugom obliku dano. Nije mi bilo jasno zašto me nikad
nisu posjeli za stol i objasnili mi što se to dogaapplea. Zašto sam morala
odluËivati s kime Êu živjeti? Gdje je tata? Gdje je mama? Zašto moram
ovo prolaziti? Nek’ daju ovu priËu nekom drugom, moj rukopis nije teško
iskopirati. Zašto me susjeda tako ružno gleda? Zašto njih dvije šapÊu? Što
vam je svima? Što je meni?
Bio bi to sažetak Ëina u kazalištu moje svijesti. Didaskalije za život bile
su u zagradama kojih se trebalo doËepati predahom meappleu Ëinovima.
InaËe bih postala malo luapplea od ostatka svijeta. A danas je odstupati
moderno, što nije dobro jer ËekiÊ lupi jaËe nego ti uopÊe treba da bi
ostavio trag u svojoj dasci želja.
Ne znam ni danas što toËno nije funkcioniralo. Na fotografijama
znam kad se što dogaapplealo. Ako mi je lice ozbiljno, svaappleali su se ili
vodili razgovor koji nisam razumjela, prikrivenu svaappleu. Ako mi je
lice u polusmijehu, od rasprava je prošlo nekoliko sati ili Ëak dan
85