LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

ObraÊali se jedan drugome hladnim i lijenim glasom i vrtjeli u glavi
neki njima svojstven film. Željela sam promijeniti program, ali nije bilo
gumba.
Legla sam te veËeri mrtva umorna, ali zadovoljna jer sam živjela izvan
ekrana.
San.
Baloni. TisuÊe balona. Puštenih da slobodno lete. U ritmu glazbe. Kaos
šarenih sudarajuÊih balona. Puštenih u nebo.
Te veËeri, na koncertu, tisuÊa ljudi, bezbrižnih, neoptereÊenih,
slobodnih. Sudaraju se, guraju, divljaju, smiješe. U ritmu glazbe. Kaos
nasmiješenih sudarajuÊih ljudi. Puštenih u svijet. I ja meappleu njima.
Nasmiješena. Sretna. Slobodna.
Kasnije te veËeri legla sam mirišuÊi na koncert. Miris duhanskog dima,
znoja, piva, ljudi, sreÊe. I glazbe. Volim taj miris. Nagoviješta lijepe snove.
San.
Nema ga, i ima. Život sam po sebi postao je san. A možda je oduvijek i
bio...
Aristea Klanac, 8. r.
Osnovna škola “Drago Gervais”, Brešca, Jurdani
Voditeljica: Tamara BrozniÊ Škalamera
Liliputanac
Te noÊi dugo nisam mogao zaspati. Sto puta sam se okrenuo Ëas na
lijevu, Ëas na desnu stranu kreveta. Soba se kupala u blijedoj mjeseËini
koja je dopirala kroz prozorsko staklo. Sigurno je bilo veÊ jako kasno kad
sam zaspao.
Usnuo sam Ëaroban san.
Ja, poput Narcisa, ushiÊeno promatram svoj odraz u smaragdnoj vodi
rijeke Zrmanje na kojoj sam se ljetos kupao s braÊom i roditeljima. Stojim
sam na obali i vidim se u tom blistavom zrcalu: Visok sam, vitak, a guste
smeapplee vitice moje kose dodiruju mi ramena. Cvjetam od zadovoljstva.
72
Iza sna prenuo me histeriËan glas moje majke koja je lupala na vrata
moje sobe viËuÊi: “Luka, Luka, ustani brzo! VeÊ je sedam! Zakasnit Êeš u
školu!”
Valjda je i ona sanjala neki lijepi san kad nije ustala na vrijeme.
SkoËio sam brzo iz postelje i otrËao u kupaonicu. Za Ëas sam bio
spreman za još jedan školski dan. SreÊom, stanujem blizu škole pa na
vrijeme stižem pješice.
Moja ulica je veÊ opustjela. Ubrzavam korake. Razmišljam o
predmetima koje danas imam po rasporedu: školska zadaÊa iz
Hrvatskoga jezika, test iz Povijesti, Fiziku Êe pitati, na Tjelesnom
opuštanje, a na Vjeronauku ∑ uobiËajeno...
Kod kuÊe puno uËim jer želim imati sve petice da bih se mogao upisati
u željenu gimnaziju.
Brzo sam se našao na školskom hodniku u kojemu je zujalo kao u
košnici. UËenici su se penjali širokim stubama prema uËionicama na
prvom i drugom katu jer prizemlje pripada nižim razredima. I ja sam
se gurao prema uËionici Hrvatskoga jezika. Prva dva sata pišemo prvu
školsku zadaÊu.
Profesorica je najavila pet tema koje su inspirirane našom lektirom
“Divlji konj”, Božidara Prosenjaka.
Odabrao sam posljednju, petu temu: “Tvoj pravi protivnik si ti sam”.
Razred je utonuo u neku sveËanu tišinu. Razmišljam o temi koju sam
izabrao. Preda mnom se bijeli list papira koji sam pripremio da bi mi
sastavak bio uredniji.
Sjetio sam se sna iz kojeg me je prenulo grubo majËino buappleenje.
Kako sam samo uživao u njemu! Sve slike iz tog sna izranjale su preda
me, bivale su stvarnije i življe kao da je to bila prava pravcata zbilja, a ne
san koji je išËezao. Na trenutak sam pomislio kako bi to bilo divno kad bi
taj san postao stvarnost, kad ja više ne bih bio “onaj mali patuljak”, kao
da postoje veliki patuljci.
Naime, ono što me kao sedmaša najviše muËi, moja je visina koja se,
po mojemu mišljenju, ne da nikako popraviti. Svi deËki iz mojeg 7. c
razreda, gotovo su dvostruko veÊi od mene: Matija je veÊ nalik košarkašu
Draženu PetroviÊu, stasit, skladnih crta lica, s primjetnim brËiÊima,
73