LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

najlipji (prid.) ∑ najljepši
bile (im.) ∑ bijela
kolure (im.) ∑ boje
vonj (im.) ∑ miris
tamjon (im.) ∑ tamjan
jubov (im.) ∑ ljubav
matere (im.) ∑ majka
najslotki (prid.) ∑ najslaapplei
libar (im.) ∑ knjiga
skula (im.) ∑ škola
tonci (im.) ∑ ples
sarce (im.) ∑ srce
lip (prid.) ∑ lijep
nevoje (im.) ∑ nevolja
maËa (im.) ∑ mrlja
barufa (im.) ∑ svaapplea
son (nenagl. prez. pom. gl. biti, 1. l. jd.) ∑ sam
dica (im.) ∑ djeca
finit (gl. prez. finijen) ∑ završiti
cvit (im.) ∑ cvijet
greb (im.) ∑ grob
Ive Tudor, 7. r.
Osnovna škola Hvar, Hvar
Voditeljica: Marinela SariÊ
Snovi
San.
Ulica u crno-bijelom filmu. Koraci umornih, tužnih, obiËnih ljudi. I
nasmiješen Ëovjek ispod uliËne svjetiljke. U boji. Ljudi prolaze kraj njega
svejednako tužni.
Toga popodneva, lagano i bez cilja prolazila sam gradom meappleu
umornim, obiËnim ljudima. Umornih od truda da se stope s okolinom.
Zajedno su tvorili dosadnu crno-bijelu sliku. Samo je jedna djevojka
70
koraËala žustro, neobiËna, posebna i svoja. Nasmiješile smo se nehotice
jedna drugoj i nastavile kroz grad svejednako sretne. Kada sam legla te
veËeri, lica sa zidova smiješila su mi se više nego prije.
San.
Magla. Gusta, plaviËasta magla. I meappleu njome ljudi. RazliËiti. Neki
zbunjeni, neki veseli, neki ozbiljni... Izgledali su kao da nešto traže. Lica
su pokrili golemim naoËalama. NaoËale svih moguÊih boja, u magli.
Kasnije toga dana napravila sam novo ulje na platnu. Mreža crnih,
gustih, plaviËastih linija koje se slijevaju jedna u drugu. Kada sam ga
pokazala prijateljima, svaki od njih u njoj je vidio nešto sasvim drugo.
Dok sam se te veËeri spremala za san, zamislila sam se nad svojom
slikom. Izgubila je svoje znaËenje. Sada nije predstavljala ništa. Osim
mojih prijatelja. Koji su u njoj vidjeli svijet.
San.
Svjetla grada. Nemirna i treperava. Pod crnim noÊnim nebom. I
zvijezde su treperile. Nije se znalo gdje svršava svijet, a poËinje nebo.
Žuta, iskriËava svjetla, putovala su sa zemlje u svemir. I vraÊala se dugo
poslije.
Toga sam dana vidjela neobiËno puno ljudi koji su pokušavali doprijeti
do zvijezda. Na prave ili krive naËine. Njihove pohlepne, gladne oËi
svako malo pogledavale su uvis. Prema onima koji su svoje mjesto meappleu
svjetlima našli. Ali su se nedugo zatim poželjeli vratiti.
Te sam veËeri na putu do sna vidjela mnogo lica. Na kojima su oËi
sjale. Ništa manje od zvijezda. Svjetla su se spustila na zemlju, ali se nisu
poželjela vratiti.
San.
Meka sofa na kojoj sjedi Ëovjek. Ispred njega široki, crni ekran. PritišÊe
gumb. Na ekranu se pojavljuje slika svijeta, a na njegovu licu izraz
gaappleenja. PritišÊe gumb. Samo jedan gumb i slika se mijenja. Prestraši
se kada na ekranu ugleda svoje lice. Ubrzano, ponovno stišÊe gumb. Na
ekranu je sada idila.
Taj sam dan otišla do grada. Promjene su bile oËigledne. Umjesto
poznatih, uvijek nasmiješenih i dragih ljudi, grad je bio prepun
frustriranih, sebiËnih, nerazumnih. Svisoka su gledali jedan na drugoga.
71