LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

me i zaboli, pretrpim da je ne razoËaram.
Susjed KesedžiÊ puši ispred zgrade. Žena mu je bolesna pa ju ne želi
trovati. To je ogroman Ëovjek, podsjeÊa me na diva. »udno govori, ne
zagorski, kao da je iz Like ili Hercegovine. Nekad kosilicom šiša travu
ispred zgrade i dovikuje susjedima pozdrav. “Bog, kako si junaËino?”
odvrati mi na moj pozdrav.
Baka Sida ispred zgrade bere travke za svoju perzijsku maËku. Nisam
baš siguran što maËkama treba trava. Bakica je veÊ jako stara, ali uvijek
nasmijana i spremna na šalu. Ima veÊ odrasle unuke, a praunuk Nikola
ove je jeseni krenuo u prvi razred. “Damir, kaj radiš?” znao me zvati s
balkona. Sada me više ne zove jer ima puno posla oko zadaÊe, a mama na
njega viËe kad nešto ne zna.
Naše je igralište ograappleeno željeznom mrežom da lopta ne bi stalno
bježala kad igramo nogomet. Kad se lopta zaustavi u toj metalnoj mreži,
ona zaštropoÊe i odmah izmami susjedu na balkon. Zovemo je “Baba”,
a bez njezine vike ne proapplee ni jedna utakmica. “Majmuni bezobrazni,
hoÊete da vam dojdem dole? Ak ne prestanete ružiti, vuha bum vam
šËupala!”. Baba je mala i ružna, žute Ëupave kose. Ponekad nabijemo
loptu namjerno u mrežu samo da vidimo hoÊe li izaÊi na balkon i vikati.
Fali mi susjed MalariÊ. On je proljetos umro, a uvijek je bio nasmijan i
ljubazno mi odzdravljao. Nikad nam nije zaboravio Ëestitati BožiÊ. To je
jako lijepo i kulturno, a danas nema puno takvih ljudi.
Mogao bih tako nabrajati u nedogled. Znam da Êe mnogi susjedi otiÊi
na drugo mjesto ili na drugi svijet, novi Êe se roditi ili doseliti. Ja Êu
odrasti i možda otiÊi iz svojega kvarta. Na mojem igralištu igrat Êe se neka
druga djeca, ali ja Êu uvijek u glavi i srcu nositi slike i zvukove svojega
susjedstva.
Damir Bilal, 6. r.
Osnovna škola Augusta Cesarca, Krapina
Voditeljica: Ljubica »udiÊ
66
Iza prozora
Hladna prosinaËka noÊ spustila se nad grad. Žurila sam kuÊi
poluosvjetljenim ulicama. Pogled mi je privukla starinska, pomalo
trošna, zgrada Ëija je naranËasta izbljedjela fasada vidjela i bolja
vremena. Stari prozor s natrulim drvenim okvirom u prizemlju
osvjetljavala je prigušena svjetlost. Topli zrak s unutarnje strane na staklu
se zamrznuo i išarao zagonetne figurice na prozoru.
Kroz zamrznuta stakla i lagano razmaknute bijele zavjese radoznalo
sam zavirila. Ugledala sam malen stanËiÊ pretrpan stvarima i
uspomenama. Vatra u peÊi pucketala je i šireÊi toplinu skuËenim
prostorom remetila je taj veliËanstveni mir. OsjeÊao se u zraku miris
peËenih jabuka i tople, tek skuhane kave. Osjetih toplinu oko srca. Sat na
zidu neumoljivo je otkucavao vrijeme.
U starom, crvenom naslonjaËu, nogu prekrivenih kariranom dekom,
bakica je, s naoËalima na nosu, prelistavala stari obiteljski album s
požutjelim fotografijama. Njezinim blagim, naboranim licem preletio je
sjetni osmjeh. Oko nogu joj se umiljavala mala bijela maca.
Sjetila sam se svoje bake koja je znala i bez sata pogoditi toËno vrijeme.
U tom malom i skromnom stanu, koji je mirisao na drva u peÊi, vladao
je mir i spokoj. Nije bilo teško zamisliti kako su nekada u tom dnevnom
boravku sretni i nasmijani ljudi odbrojavali sekunde i u ponoÊ jedni
drugima Ëestitali BožiÊ i Novu godinu i razmjenjivali darove u šarenim
omotima.
Krenula sam dalje ostavljajuÊi osvjetljen prozor iza sebe i razmišljajuÊi
o usamljenim dušama skrivenim iza zatvorenih prozora koje nas nekad
promatraju zagonetnim pogledima, a nemaju kome ispriËati svoju priËu.
Lea Glad, 7. r.
Osnovna škola Marije i Line, Umag
Voditeljica: Vinka Burolo
67