LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

»udo u garaži
Sada u našoj podrumskoj garaži postoje mnoge korisne i nekorisne
stvari: pribor, strojevi, suvišne igraËke, staro pokuÊstvo. No kada smo
tek doselili, a ja sam imao 8 godina, uvijek me je bilo strah što se u njoj
nalazi, posebno me je plašila peÊ za centralno grijanje. No stvar da bude
gora, moj ljubimac, maËak Krešo najËešÊe se na njoj odmarao.
Kako bih se rashladio jednoga ljetnoga popodneva, otišao sam u
podrum, što dalje od peÊi, sjeo u naslonjaË s Krešom u krilu i zaspao.
Usnuo sam neobiËan san, no i sad mi se Ëini kao da je stvaran: u garaži su
se svaappleali automobil i bicikl, poput mojih susjeda.
Bicikl: Pogledaj, koliki si, samo trošiš novac mome gazdi, uvijek si žedan
onog svog goriva. Koliko li je novaca potrošio na tebe, štetoËino jedna
zagaappleivaËka.
Automobil: DvokotaËiÊu beskorisni, koliko su te puta zaboravila gazdina
djeca. A da te on cijeni, ne bi te ostavljao svugdje. Vidim sada si
naslonjen na polupraznu vreÊu krumpira, rekao bih da ti nisu sve
koËnice na broju.
Bicikl: Brektavcu dizlaški, odrekao bi te se gazda za jednog benzinca.
Ako si toliko važan, zašto si prljav? Što sve imaš na stražnjem sjedalu:
izmrvljeni Ëips, štapiÊi, a i malo keksa uvijek se naapplee. Bicikl bi rekao da
je trgovina u blizini. OsjeÊam li ja to prolivenu Coctu?!
Automobil: To je zato što me ono dvoje djeËurlije obožava. Kada ne bi
bilo mene, djeËak bi bio još mršaviji, a najslaapplee mu je jesti i piti u vožnji
jer se puno toga slasnoga dogaapplea. A tek djevojËica, kako li je slatka dok
se s bratom svaapplea te mu usput krade keks, doduše ponekad ne šËepa
cijeli. Jesi li ih ti ikada razveselio.
Bicikl: Ne bi nikada osjetili vjetar u kosi, ni shvatili kolika je važnost
koËnica da nema..
U garažu je ušao otac, probudio me i otjerao Ëaroliju. Rekao mi je kako
su palaËinke gotove, a on je ostao dolje pospremati jer se sutra odvozi
kuÊni otpad u našoj ulici. S manje straha nego inaËe, uveËer sam otišao
obiÊi posvaappleane susjede, ma draga su mi oba. Brektavac je blistao opran,
64
a dvokotaË naslonjen na nožicu, na pristojnoj udaljenosti jedan od
drugoga. Zatišje pred buru. Dozvah Krešu i sjedoh u naslonjaË. Vrijeme je
za drugi Ëin...
Davor Kuna, 5. r.
Osnovna škola “Mladost”, Osijek
Voditeljica: Nada JovanoviÊ
U mome susjedstvu žive zanimljivi ljudi
Živim u mirnoj uliËici na rubu grada. Ispod mojeg balkona teËe rjeËica,
a nedaleko je drveni most preko kojeg svaki dan prolazim na putu u
školu. Pozdravljaju me žmirkave uliËne svjetiljke u predveËerje kad se iz
škole umoran vraÊam kuÊi, šapÊu mi javori i breze, smiju mi se grmovi
i Ëempresi ispred zgrada moje ulice. Tu poznajem svaki skriveni kutak,
svaki kamen i gotovo svakog susjeda.
Da, susjedi, ti mravi što marljivo svaki dan izlaze iz svojih stanova,
ulaze u automobile, izlaze na balkone, kopaju u vrtovima ili izvode pse
u šetnju, to su ljudi koji me prate kroz Ëitavo djetinjstvo od kad znam za
sebe. Oni su uvijek prisutni, i kad treba i kad ne treba, raappleaju se, rastu,
stare i umiru i s njima raste i mijenja se moja ulica i ja s njom.
Kad ujutro izaappleem iz zgrade, prvo na što nabasam je motor parkiran
pod nadstrešnicom zgrade, kojeg marljivo svaki dan timari moj susjed
BarloviÊ mlaapplei. On je policajac. Motor vozi i njegov otac, BarloviÊ stariji,
kojeg ni pad s motora, slomljene kosti i šepava noga nisu prestrašili pa
on uporno i dalje jaše na svom motoru, naravno kad je trijezan. Voli
on dobru kapljicu i s litricom u ruci nije mu teško spuštati se s drugog
kata u podrum do baËvice. Kad ima vinca, onda je nasmijan, a kad mu
ponedostaje dobre kapljice, onda viËe na nas djecu da imamo igralište,
boga nam našega.
U susjednoj zgradi živi moj prijatelj Tin. Nerazdvojni smo od vrtiÊa.
Njegov tata je zidar i ima kamionËek na koji se katkad penjemo dok nam
ne dosadi. Tu je i zubarka Štefica koja mi je do sad izbušila nekoliko zuba
i stavila plombe. “Mišek, to te ne bu niš bolelo”, uvijek govori pa makar
65