LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

anjene srne puže povlaËeÊi se u kut, ali on ju slijedi. Njezine velike oËi
otkrivaju oËaj i strah. Prate njegovu ruku koja im se sve više približava.
Osjetivši udarac, Ëvrsto ih zatvara. Prozirne kapi teku niz njeno lice. Plahi
pogled mi otkriva da ne pati samo fiziËki. Više ne može podnijeti bol koja
ju razara. Pada na koljena i pritišÊe dlanove Ëvrsto uz lice. On odlazi.
OkreÊe se prema meni. Pogledi nam se susreÊu. KreÊe prema mojoj sobi
ubrzanim koracima. Šake su mu agresivno skupljene. Brže zatvaram
vrata svoje sobe i dva puta okreÊem kljuË u bravi. Pokušava otvoriti vrata,
ali shvaÊa da su zakljuËana. Lupa bijesno po njima. Srce mi je nemirno,
ubrzano dišem. Bacam se na krevet i jastukom pokrivam glavu. Ne želim
Ëuti njegove rijeËi! Ne želim Ëuti njegove rijeËi! Mislim na pjesmicu koju
sam danas nauËio u vrtiÊu. Tiho pjevušim stihove vesele pjesmice, ali
svaki put kad zatvorim oËi, vidim njezino krvavo lice i suze u oËima.
Kucanje na vratima je prestalo. »ujem kako se teškim koracima
udaljava od moje sobe. Sada je još bjesniji. O ne! Što sam to uËinio? Sada
Êe se opet iskaliti na njoj. Nisam ga htio razljutiti! Žao mi je! Ali sada je
prekasno. Još uvijek ležim na krevetu i Ëvrsto grlim medvjediÊa kojega mi
je ona poklonila za roappleendan.
Prošlo je nekoliko minuta. Barem se tako Ëinilo. »ujem prigušeni jecaj
iz kupaonice. Taj zvuk mi probada srce. Vidjela je da stojim pred vratima
i na usnama joj se pojavi lagani osmijeh. Drhtavim rukama pomiluje me
po glavi, nježno poljubi u Ëelo pa me uzme u naruËje. Nosi me u sobu.
Ušuškava me u krevet i tiho mi šapÊe: ‘Ne brini, sreÊo. Ja Êu uvijek biti uz
tebe i nikad ne Êu dopustiti da ti naudi.’ »vrsto me zagrli i glasno zaplaËe.
Te sam noÊi posljednji put Ëuo njezin smireni glas. Nikada mi više
nije mogla uputiti one zaštitniËke rijeËi zbog kojih sam se osjeÊao tako
siguran i jak.
Te se noÊi vratio kkuÊi veoma uzrujan. Izvukao ju je iz mog toplog
kreveta i snažno gurnuo u zid. Udarila je glavom i pala na pod. Ne
osvrnuvši se na nju, izašao je iz sobe. Brzo sam potrËao k njoj i uhvatio
ju za ruku. Prvo sam ju tiho dozivao, ali se nije budila. Tada sam poËeo
vrištati, no ubrzo nisam imao više snage ispustiti ni glas. Milovao sam joj
lice i vidio kapljice krvi u njenom uhu. U tom sam trenutku shvatio zašto
je tako brzo zaspala.”
52
Danas, nakon mnogo godina, još uvijek prije spavanja vidim njene
velike, plahe smeapplee oËi i topao osmijeh upuÊen samo meni. Sada, kad
pogledam svoju obitelj, nikako ne mogu shvatiti kako netko može nauditi
svojoj ženi, dragom i nježnom biÊu. A tek djeci? Najmilijim anappleelima.
I dan-danas, kada razmišljam o njoj, osjeÊam veliku bol i neizdrživu
grižnju savjesti. Da sam ti barem mogao pomoÊi. Kad bih ti barem mogao
još jednom reÊi koliko te volim, majko! Oh, kad bih barem mogao vratiti
vrijeme...
Andrea Marappleetko, 8. r.
Osnovna škola GoriËan, GoriËan
Voditeljica: Snježana Granatir
Bilo bi ludo ne nadati se...
Iz Starac i more, Ernest Hemingway
Pahulje zastrle ulicu na koju gleda malen prozor jednoga stana.
Uz prozor upaljena svijeÊa i blijedo lice DjeËaka.
Iz stana na ulicu dopire zvuk Mozartove sonate.
DjeËak se okrenu i pogleda Majku.
Majka svira klavir da u ovo prosinaËko, predblagdansko veËe zaboravi
probleme.
Od oca je nauËila da se problemi lakše zaborave uz glazbu.
“HoÊemo li ove godine okititi bor?” pomisli DjeËak.
Sutra Êe opet u školu, mjesto nulte tolerancije na nasilje, gdje svi glasno
primjeÊuju njegove poderane rukavice, izlizane hlaËe, stari pulover...
Ma, ništa. Izdržat Êe to.
UÊi Êe u razred praveÊi se da ne Ëuje provokacije. DjeËje šale uvijek su
iste jer djeca brzo izgube inspiraciju, bio je negdje proËitao.
Dok on bude u školi, Majka Êe, kao i svakoga dana, prvo skupljati prazne
boce po kontejnerima, a onda kupiti rižu za ruËak.
Popodne Êe on pisati domaÊi, a Majka pregledati oglase za posao.
Svatko mora izvršavati svoje dužnosti.
I nadati se.
53