LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

Možda nisam doživjela taj spektakularni trenutak u djetinjstvu kao ti
djeËaci. Možda ga doživim u kasnoj mladosti ili nekom drugom razdoblju
života, no sigurno Êu ga doživjeti, proživjeti i sjeÊati ga se sve do svoga
posljednjeg daha, i to je ono zbog Ëega vrijedi živjeti.
BeskonaËne ljepote konaËnih trenutaka u beskonaËnom vremenu.
Anamarija Zegnal, 8. r.
I. osnovna škola Varaždin, Varaždin
Voditeljica: Anappleelka RihtariÊ
Sumnja
Bio je kišovit dan, i sunce je pomalo nestajalo iza tmurnih oblaka, tonuÊi
u prljavštinu kala i blijedo sjajeÊi na sivome nebu. Lokve, potoci, rijeke
posvuda. »im bi zagazio u zemlju, odmah bi propao u duboko blato, uz
nervozne psovke i uzvike. Stoga cijeli tabor miruje, svaki vojnik sniva
svoj san, Ëvrsto držeÊi hladan Ëelik uz sebe, u sluËaju uzbune. Samo u
jednome kutu utvrde gori vatra, samo jedan Ëovjek zabrinuto gleda u
oganj, mašuÊi velikim ovalnim kopljem poput djeËje igraËke. Na licu
mu se vidi iskustvo: ožiljci po obrazima govore o suludim samostalnim
pohodima i mnogim neuspjelim napadima. A iz vatrenih oËiju iskri
nesigurnost: oËi mu se na vatri cakle, kao da Êe svakog Ëasa zaplakati.
Ipak, sama njegova pojava kao da je obasjana spokojem i sigurnošÊu.
Dok mu neugodan sjeverac mlati po cijelome tijelu, on stoji netaknut,
kao Ëvrsta stijena, a vihor nastavlja šuškati po šatorima i ugašenim
vatrama tabora: diže pepeo i razbacuje ga svuda naokolo. Plava kosa
poigrava mu na vjetru, plešuÊi bezbrižan ples dok pada na snažna
ramena. Na tlu pored Ëovjeka leži boca: pola rižine rakije iskapio je u
razmišljanju. Sjedi na drvenom sanduku, odjeven u Ëisti, bijeli ogrtaË,
povezan Ëvrstim zlatnim remenom na kojemu su izrezbarena lica
Ëudovišta isplaženih jezika i izbuljenih oËiju. Preko ogrtaËa sjaji se
srebrn oklop, skoro netaknut unatoË mnogim borbama. Na nogama mu
jednake takve srebrne Ëizme, s oštrim ostrugama, na kojima su tragovi
krvi. Rukama još uzbuappleeno vitla kopljem, a onda se na trenutke zamisli,
48
spusti koplje na zemlju i stavi glavu na dlan, poËevši ponovno razmišljati.
Pravda, što je to? Istina, što je to? Cijeli život borio se u ime Pravde;
cijeli život svoje je postupke opravdavao traženjem Istine. Na njegovo
plemenito, blijedo lice spuštale su se zastrašujuÊe sumnje i misli, poput
nagle tame koja pada na sunce kada doappleu tmurni oblaci, najavljujuÊi
oluju. Je li Voapplea zaista onakav kakvim se predstavlja? Ili je samo podao
lopov koji se želi doËepati moÊi?
Uvidjevši što mu sve pada na pamet, grubo uhvati bocu, te otpivši,
pljune u vatru: vatra se rasplamsala u plavoj boji, i on je, bijesan na
nedoumicu koja ga je uhvatila, poËeo mahnito udarati po goruÊem
triješÊu, i nakon nekoliko udaraca kopljem vatra se ugasila. Pokušao
se smiriti, popio je još malo, ali nije pomoglo: mislio je da je izgubljen,
ostavljen, a oko srca bijaše mu hladno, kao da su ga napustile sve nade.
OsjeÊao se kao mesnata kost baËena mršavom psu. Ostatak rakije prolio
je po zgarištu koje je izgledalo kao da vatru nije ugasio Ëovjek, nego Ëopor
zvijeri. Bocu baci iza sebe, dižuÊi se i krenuvši prema svom šatoru.
Sjetio se dana kada ga je prvi put vidio: sam Voapplea neustrašivo se
borio rame uz rame sa svojim vojnicima, bespoštedno marširajuÊi u
prvim redovima i odvažno vodeÊi vojsku. Kada mu se pridružio, nije još
vjerovao u njegov cilj: no pridruženje je bilo jedini izlaz nakon preduge i
iscrpljujuÊe borbe protiv Voappleine vojske. BoreÊi se u njegovim redovima,
nauËio je mnogo o važnosti onih najnevažnijih, o plemenitosti, o
požrtvovnosti, o svim vrjednotama koje su Voappleine trupe u sebi imale
usaappleene poput Ëvrstih korijenja starih, neuništivih stabala. Sve to
nadolazeÊa bitka u njegovim mislima stavljala je na led, ljuljajuÊi njegovo
povjerenje i dajuÊi sumnji mjesta da bešumno uapplee u njegove misli. Nije
mu se to ništa sviapplealo i najradije bi samo pobjegao, nestao, maknuo se i
nikad se više ne bi vratio. No to mu nije pristajalo, to nije bio on: Ëesto je
bio u iskušenju pobjeÊi da spasi svoju glavu: no uvijek je hrabro ostajao
uz svoje ljude, do zadnjeg trena, boreÊi se za svoj i tuapplei život. Nikad se
nije smatrao junakom, ali je uvijek znao što mu je Ëiniti kad vidi Ëovjeka
u nevolji: pomagao je uvijek i svakome, i kad nije trebao. »esto je ostajao
razoËaran prijevarama nekadašnjih najbližih prijatelja, no uvijek je ostao
naivan i dobroÊudan, poput neiskvarena, malena djeteta.
49