LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

“Dobar kao kruh”
možeš k’o usporedbu reÊi,
kada te netko
kao ON usreÊi.
Dominik Doko, 4. r.
Osnovna škola Julija KloviÊa, Zagreb
Voditeljica: Anka Mirna AnËiÊ Igrec
Nikada više...
Znam što znaËi biti dobar kao kruh. Takva je bila moja baka, najbolja
baka na svijetu. Veselili smo se svakom odlasku u –akovo našoj baki Ruži
koja je jedva Ëekala da se pojavimo.
∑ O, koga ja to vidim! Baš ste me obradovali, djeco moja! ∑ cvrkutala je
grleži mene, sestru, mamu i tatu. Plakala je od sreÊe.
∑ Zašto plaËeš, bako? Sad smo s tobom ∑ nježno sam je tješio.
∑ Ne plaËem, Filipe. Nešto mi je upalo u oko ∑ opravdavala se baka.
∑ Ma, gle ti njega! Kako si mi narastao, viši si od mene! ∑ okretala je
razgovor na šalu nudeÊi nas jelom i brinuÊi se kako Êemo ostati gladni. A
stol je prepun kulena, šunke, sira i šarenih kolaËa. Da ti pamet stane!
Kuhala je ruËak i svako malo dotrËala bi u voÊnjak, zagrlila sestru i
mene u strahu da smo možda gladni, da nam nije prevruÊe ili prehladno,
da nas ne ubode osa, da se ne ogrebemo...
Kako se bližio dan povratka kuÊi, baki je sve ËešÊe nešto upadalo u oko
pa je brišuÊi suze punila naš auto:
∑ Ponesite ove jabuke, jaja, salatu... Sve je to domaÊe. Vi rastete i
trebate jesti zdravu hranu.
Dugo smo se opraštali i tisuÊu puta obeÊali da Êemo brzo doÊi. Mahali
smo sve dok od bake nije ostala samo toËkica na putu. Pamtim te
rastanke s bakom jer smo svi tugovali.
»im su pale prve jesenje kiše, baka se razboljela. Tuga i neka crna
slutnja uvukla se u moje srce. Smjesta smo otputovali u –akovo.
Bakine umorne oËi boje kestena zasjale su od sreÊe kad nas je ugledala.
44
Nije mogla govoriti. Primio sam njenu drhtavu ruku i zaplakao. Znao sam
da se rastajemo zauvijek.
Te jeseni život moje bake ugasio se kao svijeÊa. Nikada više neÊe doÊi
u Zagreb, nikada više neÊe spavati u mojoj sobi, nikada je više neÊu
podsjeÊati da popije lijekove, nikada više...
Godine prolaze. »esto se sjetim svoje bake. Kad odemo u –akovo, ništa
više nije kao prije. Sada posjeÊujemo groblje. Upalimo svijeÊe, stavimo
cvijeÊe na bakin grob, a meni se uËini kao da Êe svaki Ëas reÊi:
∑ Opet ste mi došli! Baš ste me obradovali, djeco moja!
Filip Bunjevac, 7. r.
Osnovna škola VeÊeslava Holjevca, Zagreb
Voditeljica: Nada JacmenoviÊ
Moj dida
U prvom razredu napisala sam da je moja obitelj cijeli moj svijet. Ovog
ljeta odlomio se najdraži dio tog svijeta. Umro je moj dida. Uvijek Êu
pamtiti taj dogaappleaj.
Ove godine nisam, kao obiËno, odmah poslije nastave otišla s mamom
na more. Ostala sam kod kuÊe jer je dida bio jako bolestan. MuËio se
godinu dana. Imao je sondu i kanilu pa nije mogao jesti ni govoriti.
Iako tako jadan, Ëesto mi je pisao po ploËici i dijelio savjete ili bi me
samo zagrlio i privinuo na srce. OsjeÊala sam toplinu njegove beskrajne
ljubavi. Zato sam s radošÊu pomagala mami. Miksala sam hranu za
didu, tuckala lijekove i davala didi piti. Bila sam ponosna da na taj naËin
mogu vratiti barem djeliÊ ljubavi kojom me je dida obasjavao od mog
roappleenja. Najsretnija sam bila kada bi me pogledao svojim bistrim oËima
i na ploËici napisao: “Sunce didino!” Moj dida je bio sasvim poseban.
Uvijek smo mu mi bili važniji od njega. Bez obzira na tešku bolest, bio je
nesebiËan i brižan.
Znao je koliko volim more, kupanje i njegovo rodno selo pa je 1. 7.
na ploËici napisao da se baka i ja spremimo i odemo na more. To me je
razveselilo, ali i rastužilo jer sam razmišljala kako Êe dida bez mene i ja
45