LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

nabavimo novu. Po moguÊnosti usku, s gornjim otvaranjem.
A Mirko, moj tata, štedljiv i racionalan tip, ubacio je u tanjur još jednu
komadinu peËene vratine i, s ustima punim kruha, samo rekao: “Kad
rikne, rikne... dok vrti, dobra je.”
I nasta tišina...
Kroz naš dom prestao je lelujati miris svježe peËenog mesa, a tati su
hlaËe odjednom bile prevelike.
Skužio sam ja odmah majËine metode prisile i samo sam sa strane
promatrao nagaappleajuÊi koliko Êe jadni otac još izdržati.
Ni Êevape od Zenunija ne možeš jesti svaki dan, te je jednog sunËanog
travanjskog prijepodneva u naš dom stigla nova perilica. Uska, s gornjim
otvaranjem, zadnji model.
Moja mama ima neodoljivu potrebu davati imena kuÊanskim
aparatima pa je naša nova ljepotica odmah dobila ime Travanjka.
Prolazile su godine, a tata je Ëesto govorio majci da ne pretrpava jadnu
perilicu, na što je ona odgovarala: “Pa valjda ja znam najbolje. Ili bi se ti,
možda, brinuo o vešu?”
I tako je naša perilica (pretrpana radi uštede struje) prala i prala,
klopotala, ponekad malo nezadovoljno rondala i klepetala... sve do
jutros...
* * *
Stari je bacio oko na cijelu situaciju i odmah otkrio uzrok kvara: “Opet
si ju pretrpala, a lijepo sam ti rekao...”
“Znaš što, popravi to kako znaš, a veš treba odnijeti tvojoj mami na
pranje. Ja sad idem na posao. »uvajte se, moji majstori... i riješite to dok
se vratim doma”, zapeËatila je naše prijepodne.
Stari i ja smo se pogledali i krenuli vaditi alat. Pa muškarci smo,
popravit Êemo tu sitnicu bez skupih majstora.
Nakon dva sata ËuËanja i rada na proširivanju i bogaÊenju mog
rjeËnika, stari je poËeo odustajati.
Ja sam se pokupio u kuhinju baciti nešto u kljun jer mi je šeÊer bio niži
od nižeg. Dok sam žvakao zadnje zalogaje soËnog sendviËa, tata je uletio
u kuhinju krvavog dlana.
32
Nije zatvarao usta, govorio je i govorio, pa nisam znao bih li slušao
njegov monolog ili mu pomogao oko dlana iz kojeg je šikljala krv. Kada je
krvarenje konaËno stalo, samo je rekao: “OblaËi se, idemo po novu vešmašinu.”
Izletjeli smo iz stana, uletjeli u Mercatorovu trgovinu bijele tehnike,
brzinom munje odabrali novu perilicu (dakako, onakvu kakva je
doma stajala pokvarena i u Ëije je traženje mama uložila dane i dane
prouËavanja kataloga i surfanja po internetu) i, odahnuvši, stali pred
blagajnu.
“Sami Êete voziti perilicu ili želite dostavu?” htjela je znati blagajnica
brojeÊi zadnje lipe koje je tata složio na pult.
“Kada ju možete dostaviti?” smireno je upitao.
“Pa znate... gužva je... možda u sljedeÊu srijedu”, rekla je blagajnica.
“Tko Êe to doËekati?!” uzviknuo je tata. “Žena Êe mi mozak popiti.
Ubacite je vi meni u auto”, bio je odluËan kao nikad u životu.
Dakako, umjesto mene kuÊi se vozila perilica, a ja sam se vraÊao
pješice. Mrzio sam sve perilice ovog svijeta, a naroËito ovu našu novu
veš-mašinu.
A tata? Nije mogao sam dotegliti perilicu na treÊi kat, pa je zvao
kumove, koji su je donijeli i montirali. Staru su odnijeli na reciklažno
dvorište i, znojni, morali otiÊi na pivo.
Moja je sreÊa što sam imao nastavu poslije podne, a tatina što je ostao
malo duže u kafiÊu jer, kad je mama vidjela novu-staru mašinu, slijedio je
nadahnuti monolog o muškarcima.
Na kraju se pomirila sa sudbinom, perilicu nazvala Travanjka 2 (opet
je, nekim Ëudom, bio travanj) i poËela ju pretrpavati.
Na internetu je nedavno pronašla neki novi, bolji model koji bi bilo
zgodno nabaviti.
Leo Moguπ, 6. r.
Osnovna škola Eugena Kvaternika, Velika Gorica
Voditeljica: Jasminka Tihi-StepaniÊ
33