LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

vrnem ∑ vratim
rivlemo ∑ guramo
mam ∑ mam
droptije ∑ mrvice
28
(Donjosutlanski govor i obiËaji, zbornik kajkavske ikavice,
Školska knjiga, Zagreb, 2007.)
Jelena GeliÊ, 6. r.
Osnovna škola Ivana Perkovca, Šenkovec
Voditeljica: Natalija DujakoviÊ
Glazbena kutijica
Ja sam glazbena kutijica. Bilo je to davno kad sam nastala. Ne sjeÊam
se toËno toga vremena. Znam samo da sam se našla u kolibici, daleko,
daleko u šumi. Tu sam živjela s Ëarobnjakom koji me zaËarao. Dobila sam
nevjerojatnu moÊ. Tko me s ljubavlju dotakne, ja mu odsviram Ëarobnu
melodiju koja ga može odvesti na željeno mjesto.
Nitko nije dolazio sve do neki dan. Je li to bilo juËer ili prekjuËer, ne
sjeÊam se više. ZaËuli smo kucanje. »arobnjak je otvorio vrata. Ušao je
jedan djeËak. Svidjela sam mu se. Uzeo me s ljubavlju. Poklonila sam mu
melodiju koja ga je odvela tamo gdje je želio biti: u šumu pored bistra
potoka. Slušali smo žubor potoka i šuškanje životinja koje su prolazile
pored nas.
Bio je to znatiželjan djeËak. Zanimali su ga pingvini. Otputovali smo i
na Sjeverni pol da ih tamo promatra. Volio je promatrati životinje ispod
leda. Sagradio je i snjegoviÊa koji još i sada tamo stoji.
Taj djeËak zove se Jakov. Još i danas sam s njim. Ponekad me uzme u
ruke s ljubavlju, posluša melodiju i s veseljem posjeti neko nepoznato
mjesto.
Jakov LatkoviÊ, 3. r.
Osnovna škola Grabnik, Karlovac
Voditeljica: Bogdanka Conjar
ToËka
Tamna je noÊ. Mirno je i tiho. Ja sam u svom mekom i toplom krevetu.
Odjednom zaËujem nježni glasiÊ:
“Ej, ti, pogledaj dolje!”
Tražila sam pogledom odakle glas dolazi, ali ništa nisam vidjela. GlasiÊ
se ponovo javio:
“Pogledaj dolje!”
Pogledala sam i na parketu ugledala malu toËku. MisleÊi da je pseÊa
buha, udarila sam je papuËom. Okrenula sam papuËu, a s nje se
odlijepila toËka. Izgledala je kao da Êe se zbog ljutnje razvuÊi u pravac.
“Još me i gaziš!” vikala je.
“Gle, pa to nije buha!” pomislila sam i sjela na pod.
“Nemoj se toliko ljutiti. Žao mi je. Nisam te prepoznala,” opravdavala
sam se.
“Slušaj, Klara! Ti znaš da ja imam posla u raznim knjigama, Ëasopisima,
novinama, plakatima. Ukratko, u svemu što je napisano. Nekada radim
po cijele dane,” uzdahnula je i nastavila. “U poslu me najviše ljutite vi,
djeca. Zato što ne znate gdje da me stavite! Stavite me i na kraju upitne
i na kraju uskliËne reËenice, a na kraju izjavne reËenice napišete zarez.
Užas! Neki dan Matko je u reËenici imao upitnu Ëesticu ‘zar’, a na kraju
reËenice stavio je toËku! NeËuveno! Ili Marta. Ona je u svojem sastavku
o jeseni dozivala jesen. “Hej!” rekla je jeseni, a umjesto uskliËnika stavila
je toËku! Sve je to prestrašno,” zakljuËila je toËka teško dišuÊi. A kada je
došla do daha, nastavila je:
“Ja više neÊu raditi posao upitnika, uskliËnika ili zareza. I TO»KA! To
sam ti došla reÊi.”
Kratko je ošutjela i nastavila:
“U školi ste Ëitali ono štivo, mislim da se zove ‘S ljubavlju išËekivanom
djetetu’. Da, to je to štivo. Tamo me uopÊe nema, a nema ni zareza,
upitnika, uskliËnika, dvotoËja, trotoËja... Ljudi su to nazvali pjesniËkom
slobodom. Smiješno, je l’ da? Kakva sloboda! To smo mi svi otišli na
odmor. Kolektivni odmor. I znaš što? Idem ja opet malo na odmor! Sa
sobom vodim i svoje prijatelje, a vi se snalazite bez nas kako god znate.”
29