LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

najveÊih glumaca glumio Shakespeareaovu predstavu i odjednom
zaboravio tekst, što se njemu znalo ËešÊe dogaappleati. Kako ne bi došlo do
muËne tišine, on je u istom ritmu nastavio izgovariti “tam-tara-ram-tararam”
dok se nije sjetio kako tekst ide dalje. Poslije uspješno odigrane
predstave svi su ga pitali kako to da nije stao, da se nije smeo.
“Ma ne”, kazao je, “onda bih ispao iz ritma i bilo bi mi teže sjetiti se.”
Ovako se on sjetio i nastavio dalje kao da ništa nije bilo. Najteže je kad
doapplee do onoga što mi glumci zovemo “blank”.Onda više ne znaš uopÊe
gdje si, u kojoj predstavi, u kojem si stoljeÊu, niËega se ne možeš sjetiti.
To se dogodilo jednom našem poznatom glumcu: došao je na pozornicu
i fino izgovorio tekst, te, sav oduševljen oËekivao pohvale, a umjesto toga
mu je kolega rekao: “Pogodio si Ëin, ali si falio komad.”
Zašto je dobro biti slobodan umjetnik… i o glumi kao sluËaju i sudbini
Kakvi Vam likovi odgovaraju a kakvi ne? Vi imate status slobodnog
umjetnika, zar ne?
Imam tu sreÊu da meni manje-više svi likovi odgovaraju, a kao slobodan
umjetnik imam veÊu moguÊnost biranja uloga koje mi se sviappleaju jer
nisam nigdje na plaÊi. InaËe, moji kolege koji su stalno zaposleni u
nekom kazalištu (koji su na plaÊi), moraju poštovati redateljevu podjelu,
pa se dogodi da ih zapadne uloga koja im ne odgovara. U tom sluËaju
mogu zamoliti redatelja da ih ispuste iz podjele ili da im daju neku drugu
ulogu. Ravnatelji su najËešÊe neumoljivi i kažu: “To što ti je redatelj dao,
to Êeš i glumiti”. Ne preostaje ti nego da glumiš ono što ne voliš. Meni
se, velim, posreÊilo te sam ’93. otišao u slobodnjake i praktiËki biram, ne
može me nitko natjerati da glumim lik koji nije za mene.
Kada smo razgovarali sa glumicom Slavicom KneževiÊ, otkrila nam je
zanimljivost da je na Akademiju došla više voljom svoje sestre koja ju je
prijavila na prijamni. Jeste li i Vi bili neodluËni u izboru profesije ili Vam
je gluma, kako se to kaže, bila suappleena?
Sa Slavicom sam imao jako puno uloga, ona je jedna od mojih najdražih
glumaËkih partnerica! Poznata mi je ta anegdota s njezinom sestrom,
koja ju je praktiËki natjerala na Akademiju. Mene nije nitko morao tjerati,
ustvari, dosta sam se rano odluËio za glumaËku profesiju. Nisam ni sam
264
znao koliko rano, dok jedanput nisam naišao na svoju školsku zadaÊu iz
5. razreda osnovne škole na temu Što želim biti kad odrastem. Ta školska
zadaÊa završavala je velikim tiskanim slovima “KAD ODRASTEM BIT ∆U
GLUMAC”. ZnaËi, negdje u 5. razredu osnovne škole zamišljao sam se
veÊ u tom poslu. Naravno, kasnije sam završio gimnaziju i Akademiju.
Drago mi je što sam tako rano otkrio svoje prave sklonosti, i, moram
priznati, da dosad nisam požalio… Evo, kad sam veÊ spomenuo OŠ Ive
AndriÊa koju sam pohaappleao, vidim ovdje meappleu vama i vašeg profesora iz
geografije s kojim sam dijelio iste školske klupe u Sopotu, pa i prije kad
kod nas još nije bilo škole, pa smo išli u Utrinu pješice…
Još malo o djetinjstvu, o sopotskim štemerima nekad i danas
Dakle, odrasli ste u istom naselju, kao i naš profesor Nenad Lovrec.
Pamtite li još nešto iz tih davnih dana djetinjstva?
Nenad i ja ne samo da smo išli u istu školu, veÊ smo i živjeli u istoj zgradi.
Bili su to, ili mi se tako sada Ëini, dosta bezbrižni dani, nekako manje
teški nego današnjim mladim generacijama…
Nije bilo ovog straha i strahota kao što se dogodilo vašem vršnjaku Luki,
tu kod Bundeka. I mi smo imali svojih “huligana”, ali to nije ni izdaleka
poprimalo takve grozne razmjere. Recimo, s jednim takvim “nježnim”
popio sam baš neki dan na Bundeku kavu, a on je bio taj koji nas je nekad
tukao i “muËio” na razne naËine, ali je u svemu tome bilo neke mjere.
Što, zar vas je mogao obojicu “srediti”??
Pa, tukao nas je sve, iako je bio malo mlaapplei od nas ali, jaËi, pravi štemer.
On i njegov brat su nas šorali, a sad je on oženjen jednom mojom jako
dobrom prijateljicom. Evo što vam je život. Kada smo se prvi put sreli
kao odrasli, oženjeni muškarci, podsjetio sam ga, napola u šali, na naše
sukobe:
“SjeÊaš se kako si me znao nalemati kad smo bili klinci?”
“Ma daj, pusti sad to, bio sam mlad i lud… a ti si se, koliko se sada
sjeÊam, znao snaÊi, izmisliti neku operaciju, slijepo crijevo i sliËno…”
Da, znao sam ponekad nešto izmisliti pa su me malo poštedjeli. Ali to
nisu bila nekakva velika maltretiranja, kao što se sada dogaapplea, to je bilo u
granicama normale: nije bilo potrebno zvati policiju ili hitnu.
265