LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

NeÊemo sada o zadovoljstvu sobom (ha ha…), ipak sam još adolescent,
ali što se tiËe svoje seksualnosti osjeÊam se jako ugodno u svojoj koži, ne
bi se mijenjala. Ne bih rekla da imam hrabrosti, jednostavno je to naša
svakodnevica i valjda Êe sad netko shvatiti da je homoseksualnost dio
našeg života i da je jednostavno oko nas, da to nije ni bolest ni poremeÊaj
veÊ pojava koja postoji i koju trebamo što prije prihvatiti da bi svi mogli
što ugodnije živjeti.
Nešto mog mišljenja
Ja se nadam da Êe ova dva interviewa s ove dvije, u jednu ruku toliko
razliËite, a opet tako sliËne osobe ljude potaknuti na neko razmišljanje
i da Êemo biti korak bliže ka prihvaÊanju i razumijevanju onih koji to
najviše trebaju. Dijelili su mi savjete da napišem nešto protiv njih kao
ono, da ne bude da ih ja osobno prihvaÊam, ali nakon ovih razgovora
i nakon svega što sam od njih nauËila, nema šanse da Êu ikad išta reÊi
protiv njih ili prihvatiti da ih netko tlaËi i omalovažava. Nisam nikad
shvaÊala kroz što sve homoseksualci u Zadru moraju prolaziti. Ono što je
nama svima normalan odlazak u kupovinu ili školu, izlazak vani, njima
je svakodnevna tortura. Na svakom koraku oËekuju napad, fiziËki ili
onaj što nas sve najviše pogodi ∑ verbalni. Htjela bih samo da napokon
svi budemo jednaki, ako smo pred Bogom takvi, onda se trebamo jedni
prema drugima tako odnositi.
I za kraj jedan citat od jedne takve osobe: “Just because I think both
genres are attractive in there own way it does not mean that I am gonna
jump on everyone that walks on by!!!”
Kristijana JureπiÊ, 4. r.
Prirodoslovno-grafiËka škola, Zadar
Voditelj: Edo JurešiÊ KonËurat
240
Život u treÊoj dobi
Mirno išËekivanje smrti ili posljednja zabava života
∑ Pisat Êeš o starcima? To ti baš nije aktualna tema, ∑ rekla mi je Ana,
moja prijateljica, kad je Ëula da Êu pisati o starijim osobama.
∑ Znam. Oni nikad nisu tema. Baš zato Êu pisati o njima, ∑ odgovorila
sam joj.
∑ Hmm, kako hoÊeš, ali to nikoga neÊe zanimati, ∑ nasmiješila mi se i
otišla. Ana me nije razumjela.
Razmišljate li vi o jednoj pojavi koja fascinira, a ujedno i plaši
ËovjeËanstvo ∑ o starosti?
Mi, mladi, ne mislimo ni na što drugo osim na sebe, a malo stariji misle
na sve drugo samo ne na starost, što nas tjera da se zapitamo: misli li itko
na stare ljude?
Ma, oni ionako samo Ëekaju smrt, a trpimo ih zbog mirovine, rekli bi
mnogi moji vršnjaci.
No, jeste li pomislili da Êete i vi jednoga dana biti smežurana bakica iz
susjedstva sa kojom nitko ne komunicira?
Zašto tako malo mislimo na starije osobe? Gdje je njihovo mjesto u
današnjem društvu?
Tradicionalne obitelji, u kojima su bake i djedovi bili na neki naËin
mozak obitelji, danas su, veÊinom, stvar prošlosti.
Ja živim u obitelji u kojoj su i baka i djed, no, oni nemaju neku važnu
ulogu u njoj. Oni ne donose važne odluke. Tu su, ali, moram priznati,
Ëesto zaboravimo na tu Ëinjenicu.
Pogled mi je pao jednog obiËnog dana na moju baku Anappleelku, koja je
uvijek tu, spremna pomoÊi, a da pri tom nikad ne oËekuje ništa i sretna
je ako smo mi sretni. Poželjela sam porazgovarati sa njom, ženom koja
je veÊ 50 godina u sretnom braku, ali i sa njezinom prijateljicom, našom
usamljenom susjedom “baba Mil’com” koja preko 20 godina živi sama.
Koliko vam je godina?
Anappleelka: 73 god.
Milica: 74 god.
241