LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

Tu mistiËnu, neuhvatljivu atmosferu reže prekrasna gotiËarska sliËica,
The Raven. Na Poea luappleaËki asocira ne samo naslov, veÊ i Ëitava pjesma;
melodija sivim i sparušenim bojama na platnu razvlaËi sumornog
ispijenog alkoholiËara umrljanog tintom i u groznici, kako “na umoru
dana, u kasnom septembru”, meappleu drhtave ruke prima uletjelog gavrana
sa slomljenim krilom.
Nastavak te fantazije nije uopÊe teško zamisliti; ptica se pred
pripovjedaËevim umornim oËima pretvara u djevicu s “usnama poput
višnje”, noÊ ulazi u sobu, a slušatelja poput droge omami tek blago
makabriËan, diskretno bizaran dodir melodije; ona se uvija oko teksta
kakav bi bez simbioze glasova ljepotice i zvijeri u svom posljednjem
valceru bio tek nakupina kostiju bez mesa i krvi. Groteskni karneval
ovdje je tih i nenametljiv, ali zato dvostruko sablasniji, kao u Poeovoj
pripovijetci gdje zamaskirani parovi plešu dok ih ne zaustavi zastrašujuÊe
bubnjanje ogromne ure. Vedriji, zemaljskiji tonovi iz sljedeÊe stvari,
Salvation, vraÊaju nas iz 19. u 21. st., u kakvu ofucanu hotelsku sobu s
plahtama zasranim likerom i musavim podom pokrivenim opušcima, jer
to se nekako Ëini kao ambijent na kojem je lako zamisliti Marka Lanegana
s popratnom gitarom u krilu i zavijucima dima oko njegovog rošavog lica,
dok kroz prozore viri ubitaËno depresivno kišno popodne. U Who Built
the Road duet se ponovno vraÊa, ali sad je slušatelj veÊ prebolio strahove
s poËetka da Êe stari uništeni traktor (Ëitaj: Mark) zgaziti krhki delikatni
cvjetiÊ (to je, jel, Isobel), te je sposoban opustiti se i uživiti u klasiËne
motive dvoje izgubljenih lutalica na prašnoj cesti, bez stalne postaje i
bez odgovora na vjeËna pitanja, pomalo progonjenih od Boga i sasvim
sigurno milijih vragu koji prpošno skakuÊe oko njih. InaËe, tim opisom
me navedena pjesma Ëak pomalo asocira na sofisticiranu, ameriËkiju
(iako je to dosta uvjetno reËeno) i manje pijanu verziju God ∑ like Gogol
Bordella.
Kevtanje u mraku
Jedan od vrhunaca albuma definitivno Ëini Come On Over (Turn Me
On). Stvar je jezovito savršena, a opisati ju se može slikovito i stereotipno
usporedbom meappleusobnog ljubavnog zova ljupkog slavuja i mrkog
228
gavrana, ili pak koketiranja otmjene plavojke i Ëundrave zvijeri. No
sve su to tek simpatiËne asocijacije, dok je srž veÊine tih pjesama u
prisutnosti eteriËnog i mistiËnog naboja koji puca od erotiËnosti. Nakon
Come On Over slijedi ponešto dosadnjikava Back Burner. Na nju se pak
naslanja ležerni vrtuljak u The Flame That Burns te zavodljivi, prljavi
Shotgun Blues. Potonji otprilike zvuËi kao da je ∑ parafraziram nekog
rock kritiËara koji je sliËnim rijeËima opisao umjetnicu donekle sliËnog
senzibiliteta, Cat Power ∑ u nekoj drugoj dimenziji Jane Birkin rodila
dijete Charlesu Bukowskom i dala mu gitaru u ruke.
Ostatak albuma uglavnom ima sliËan miris afrodizijaka i okus
buÊkuriša alt countryja, folka i bluesa kao i prethodne pjesme, napisane
rukom ljudskog stvorenja u traženju odgovora, neËeg u što Êe vjerovati,
unatoË tome što je ostalo razoËarano (“weary of heart/weary soul/
weary of mind/oh it is so hard”). Doista je istina da su mnogi putovi
umjetnika, jednako kao i takozvanog obiËnog malog Ëovjeka, teški i
zakuËasti, ali slušajuÊi autentiËan, od alkohola, nikotina i droge izrovan
glas Marka Lanegana, koji ima i više od jednog ËiËka u duši te sam za
sebe svojevremeno izjavljuje kako mu je “trideset i šest godina, ali izgleda
kao da ima pedeset i šest”, biÊe obdareno zdravim razumom zakljuËit Êe
kako napipavanje u tami rudnika ipak kad-tad dovede do blaga, samo
ako se dovoljno trudiš. Vokal tog bivšeg grungera na Devil Dirtu kritiËari i
znalci najËešÊe su usporeappleivali s Leonardom Cohenom, iako mene nešto
u njemu, bez obzira na izostanak revanja, podsjeÊa na kakvo kevtavo
“kišno pseto” odbjeglo iz redova podzemne vojske najšarmantnijeg
i najpodmuklijeg uliËnog pjesnika i pokvarenjaka na svijetu, velikog
maestra i kralja karnevala, gospodina Toma Waitsa.
Meappleutim, neki kritiËar ili znalac vjerojatno bi našao i kakvu zamjerku
ovom albumu. Devil Dirt zbilja nije nikakvo nenadmašivo umjetniËko
djelo, no svejedno predstavlja zgodan otkrhnuti komadiÊ larpurlartizma.
Kao takav, lako se zavlaËi pod kožu biljËicama osjetljivim na podražaje
iz okoline i svakodnevnu ljepotu sive stvarnosti kojoj rock glazba uvijek i
iznova daje epski prizvuk.
Osim toga, ameriËko izdanje Sunday at Devil Dirt u svojoj ponudi
sadrži šlag na torti za sve gurmane, sladokusce i proždrljive hedoniste:
229