LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

Sve to vrijeme baka na svom kraju priprema teren za naš dolazak.
Svakodnevno nadopunjava naš dan i smišlja novu gozbu. Ponekad je
paprena, ponekad slatka, ali uvijek tamo gdje je najpotrebnija. Njena je
misija naš uspjeh i sigurnost. Posebno procvate kada doputuje moja teta
Sanja iz NjemaËke. Tada je njeno gnijezdo puno i srce na mjestu.
Nerijetko se naša bistra povrtna juha pretvori u gulaš, kao kada pišem
lektiru do kasno u noÊ, a jedino me mama drži budnom. Bez te podrške
lektira bi bila napisana do pola. Zahvalna sam joj na tome. Još veÊa strka
bude kada zaspemo pa se u deset minuta spremim za školu, a mama za
posao. Jurimo po kuÊi i na kraju izlijeÊemo svaka u svom smjeru kao da
imamo krila. A poljubac i zagrljaj ostaju lepršati meappleu nama.
Naša obiteljska juha poprimi mediteranski okus na ljetovanju. Kod
roappleaka na moru smo skoro svake godine. Plaža je Ëista, a more baš onako
kako ja volim, duboko i jasno, za potapati “ekipu” ili mamu ako je pri
ruci. Baka je po tom pitanju zabranjena zona. NaveËer se zabavljamo
u obližnjem mjestu ili jednostavno brbljamo do kasno u noÊ. Još ako
su prisutni teta, tetak i brigada susjeda, juhica uz pomoÊ vina postaje
priliËno aromatiËna.
Pravo vrenje dogaapplea se kada se sastojcima doda susret s tatom,
njegovom djevojkom Natašom i mojim malim bratom Tinom. O, to je
nešto posebno. To ne piše i kuharicama. Tin juri, viËe, skaËe, a tata je na
mukama. Bio bi sa mnom, ali lovi bracu i spašava prolaznike. Nataša je
zbunjena jer mora biti fina, a najradije bi vikala na sve sudionike. E, to su
pravi sastojci, ali neka druga juha.
Naša juha ipak je nezamjenjiva, neponovljiva i jedino mjesto gdje
svatko može biti ono što jest. Mogu doÊi do izražaja u punom svjetlu, a
ono najbolje od mojih najbližih, nesebiËno mi se daje.
Hana Gotovac, 8. r.
Osnovna škola Vukomerec, Zagreb
Voditeljica: Milka Popov
18
U ogledalu
Jutro je. Budi se cijela kuÊa. Nervozni glasovi i borba poËinje. Kupaonica
je, naravno, zakljuËana. Mlijeko je prevruÊe. I tako poËinje moj dan.
Izlazim iz kuÊe. Kiša pada, kišobran propušta. Torba ima pet
kilograma. U njoj ËuËe zadaÊe iz hrvatskoga, matematike, povijesti.
Jesam li što zaboravila? Škola je daleko uz brijeg. U njoj uËitelji jednako
mrzovoljni kao i uËenici. Skordisci ispunjavaju prostor.
Gdje je tu bezbrižno djetinjstvo? Ali ∑ okrenimo malo cijelu priËu,
pogledajmo je u ogledalu.
Jutro je. Budi se cijela kuÊa. Imam dvije vesele sestre s kojima dijelim
svoj svijet. One me vole i ja volim njih. Mama i tata vedro me pozdravljaju
i pripremaju doruËak. Ja se spremam u toploj kupaonici.
Izlazim iz kuÊe. Kiši. Volim šapat kapljica po kišobranu. Torba nije tako
teška. Uletim nasmijana u razred gdje me Ëekaju moji prijatelji. Skordisci
su keltsko pleme na podruËju Hrvatske. Sve znam.
A uËitelji u drugoj priËi?
Lana MiÊkoviÊ, 5. r.
Osnovna škola Jordanovac, Zagreb
Voditeljica: Marica Šafran
O doktorima sve najljepše
Najzanimljivija lektira koju sam do sada proËitao bila je »vrsto drži
joy-stick. Dok sam Ëitao tu knjigu, sjetio sam se svih trenutaka koje sam
u svome dvanaestogodišnjem životu proveo u bolnicama u kojima sam
susretao doktore raznih specijalnosti.
Moj prvi susret sa “striËekom u bijelom” dogodio se u jesen 1996.
godine kada sam mu upao ravno u ruke. Toga se, naravno, ne sjeÊam,
ali mi je mama priËala da me taj “striËek Joško” tako oprezno primio da
uopÊe nisam zaplakao. BuduÊi da je taj doktor prijatelj moga tate, sreo
sam ga jednom u gradu, a on me je potapšao po ramenu i rekao mi: “Gle,
kako si ti meni veliki narastao!” To mi je bilo jako simpatiËno i nekako mi
19