LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

TreÊa ljepota vožnje u javnom prijevozu doapplee do izražaja kad padne
kiša. Recimo da ste nekim Ëudom uspjeli naÊi slobodno sjedalo (blago
vama). Maknuli ste se s kiše i izbjegli klizanje po mokrom podu busa (bez
brige, ako se i desi, drugi putnici Êe vam zasigurno ublažiti pad). Ljudi
oko vas se naguravaju, a vi blaženo sjedite. I tada se dogodi. Na vrata
ulazi putnik u kabanici. Da nešto rašËistimo, svi putnici mrze kabaniËara.
Zašto? Stvar je jednostavna, ako ste se do sada i osušili od kiše, kabaniËar,
u prolazu, Êe vas sigurno ponovno smoËiti. Nema potrebe da ga
izbjegavate, bus je tijesan i osuappleeni ste na neuspjeh. Kabanica mu je
toliko promoËena da se Ëovjek mora zapitati je li se on to prethodno
izvaljao u nekoj blatnoj lokvi? I tada kabaniËar sretno uoËi da se pokraj
vas oslobodilo mjesto. Tu završava lijepi dio putovanja. Nakon 2-3 zavoja
bit Êe vam jasno da biste ostali više suhi da ste išli po kiši, pješice.
Imala sam priliku susresti se s još jednim fenomenom javnog prijevoza.
Naime, s grupom prijateljica Ëekala sam autobus na okretištu kod škole.
Bus je, po obiËaju, stao preko puta. Nakon toga bus kreÊe prema nama
i otvara vrata, a mi zakoraËismo naprijed. U tom trenutku bus prozuji
pokraj nas (da, s otvorenim vratima!) ostavljajuÊi nesuappleene putnike
zbunjenih izraza lica. Nisam si još uspjela objasniti ovu enigmu (a
dogodilo se to veÊ jedno 2-3 puta), osim ako nije oËekivao da se nekim
švarcenegerovskim manevrom ubacimo u jureÊi bus. To bi objasnilo
otvorena vrata. Možda je stvar jednostavnije prirode, i ZET-ovac
jednostavno voli gledati šokirane izraze na licima putnika kad ih tako
ostavi u oblaku prašine.
Kladim se da mu to ispuni Ëitav dan. Mogu zamisliti vozaËe kako se
skupe na piÊu i prepriËavaju dogodovštine (“… i onda sam, ja, barem
petnaest njih, ono, klinaca iz srednje, ostavio da Ëekaju drugi bus. Trebali
ste im vidjeti face! To Êe ih nauËiti da mi ne lijepe žvake tamo na zadnjim
sjedalima!”)
Za kraj Êu zakljuËiti da je javni prijevoz nužno zlo. Ako imate izbora,
nemojte ga koristiti jer se autobusi prije kreÊu prema Murphyjevim
zakonima nego prema voznom redu. Idite pješice, rolajte se, vozite bicikl,
a ako ste dovoljno sretni da imate vozaËku dozvolu, onda se možete
smijati javnom prijevozu u lice. Meappleutim, ako vam veÊ nema druge,
214
preostaje vam samo da se upustite u igru preživljavanja putovanja za
vrijeme jutarnje/popodnevne špice.
Zdenka Karaman, 4. r.
Srednja škola “Ban Josip JelaËiÊ”, ZaprešiÊ
Voditeljica: Mirna Franc
Ah, prsten tvoja…
Razgovor sa zaËetnikom zagonetaštva u Hrvatskoj, osnivaËem »vora i
hrvatske zagonetaËke terminologije
Križaljkama Ëesto ispunjavamo svoje slobodno vrijeme, a nalazimo ih u
mnogim tiskovinama ∑ informativnim, revijalnim i specijaliziranima.
Sigurno ste se katkada, ili možda nikada, zapitali kako nastaju križaljke,
koliko je znanje potrebno i koje su vještine potrebne da bi se sastavila
dobra križaljka. Odgovore na ta pitanja i na mnoga druga ponudio nam
je Stjepan Horvat. Zanesenjak svoga posla, kojim se bavi veÊ Ëetrdeset
godina, svoje je djeËaËke snove pretvorio u stvarnost, svoj hobi u životno
opredjeljenje kojim je obogatio Hrvatsku, ali i svijet.
Kada ste prvi puta poËeli rješavati križaljke i što vas je toliko privuklo da
Vam je to postao životni odabir?
Prvu križaljku riješio sam u osnovnoj školi. Razbolio sam se od žutice.
Ubrzo su mi stalni boravak kod kuÊe i mirovanje postali dosadni.
Pronašao sam jednu križaljku i pokušao je riješiti. Odgonetavanje i
uËenje novih pojmova veoma mi se svidjelo te sam odluËio potražiti nove
izazove. U ono vrijeme to nije bio niti malo lak zadatak. Izdavala su se
svega dva enigmatska Ëasopisa, “Džepna križaljka” u Zagrebu i “Rebus”
u Osijeku. Za razliku od današnje djece, imali smo mnogo manje izvora
za stjecanje znanja. Nije bilo televizije, kompjutera niti Interneta. Jedino
mjesto gdje smo mogli uËiti bila je škola. Križaljke su mi se svidjele jer
sam kroz njih imao moguÊnost nauËiti nove pojmove. Rješavanjem
križaljki stvara se pasivno znanje kojim uvijek ostajemo svjesni da smo za
odreappleenu rijeË i njeno znaËenje Ëuli.
215