LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

Cres. Smješten meappleu starim gradskim zidinama unutar kojih je
nekada pisao i duboko u dugu ljetnu noÊ razmišljao Frano PetriÊ, creski
renesansni književnik i filozof. Zgrade stare i nove. Umjesto kuÊnih
brojeva reljefi koji prikazuju zanimanje stanara kuÊe. Na ribarevoj kuÊi
osti i riba, na mesarevoj bat. Zvonici odvojeni od svojih crkava jeËe
tužno. Uz rivu mali brodiÊi spokojno plutaju po površini tamnog mora.
Plaže, šljunËane i uske blješte na jakom suncu. Stijene, kvrgave i mokre,
trpe udarce velikih valova što nose stotine crvenih meduza prema obali.
Nas desetak odmaramo na mokrim stijenama i priËamo unedogled,
dok nam vjetar razbacuje kosu. Pored nas prolazi grupa turista diveÊi se
ljepoti kraja. DomaÊi ih ljudi samo sa smiješkom poprate, te se ponovo
prepuste toplini sunca sjedeÊi na dugaËkim klupama.
Kroz prozore autobusa, zamagljene našim dahom, gledamo more s
visine. Putom ograappleenim gromaËama ulazimo u Lubenice. GromaËe
sive, a tako žive vijugaju s nama sve do grada na visokoj stijeni. Uz njih
crvene, žute i hrappleave krošnje jesenskih stabala. Poželjeh, ako je pao
koji kamenËiÊ s gromaËe, vratiti ga na mjesto i odati poËast vrijednim i
bezimenim graditeljima gromaËa, ovog Ëudesnog zida. Stanovnika ima
malo. Naviknuti na život bez buke i gužve, nisu pretjerano gostoljubivi.
U Valun stižemo niz sto stepenica. U potrazi smo za Valunskom
ploËom. U staru crkvu brižno su je spremili njezini Ëuvari. Starija od
BašÊanske, napisana je na hrvatskom i latinskom. Na njoj su imena
pokojnika: baka Teha, sin Bratohna i unuk Juna. SvjedoËi o davnom
zajedniËkom suživotu Hrvata i Latina u ovom surovom i škrtom kraju.
SvjedoËi o zaljubljenosti u njegovu ljepotu i magiËnost. SvjedoËi o
beskonaËnoj borbi za opstanak i neminovnosti suživotu razliËitih
kultura.
Jedan je kralj (Eeta iz Kohilde) posjedovao zlatno runo. Našao se
hrabar momak Jason, koji se lukavstvom, uz pomoÊ Ëarobnice, kraljeve
kÊeri Medeje (koja se, naravno, u Jasona smrtno zaljubila), doËepao
zlatnoga runa, pa se na brodu Argo, sa svojim prijateljima Argonautima,
dao u bijeg. Apsyrt, kraljev sin, krenuo je svojim brodom u potjeru
za otmiËarima. Nakon duga putovanja potjera je sustigla otmiËare.
Medeja je prijevarom namamila brata Apsyrta na pregovore, a Jason
204
ga je potajice ubio. Medeja je rasjekla Apsyrtovo mrtvo tijelo i njegove
udove pobacala u more. Od nedužna Apsyrtova tijela nastali su Apsirtovi
otoci ∑ Apsyrtides, otoËje Cresa i Lošinja. Ovako legenda objašnjava
nastanak tajnovitog otoËja prema zapisima našeg istaknutog putopisca i
prouËavatelja starina Branka FuËiÊa.
Na putu smo kuÊi. Pred oËima mi lica ljudi. Sjede ispred starih sivih
kuÊa. Kao naborani kvrgavi hrastovi pustili su korijenje u svoja dvorišta.
Vezani zauvijek za svoj krš i svoje more.
Ema VranËiÊ, 8. r.
Osnovna škola Tituša BrezovaËkog, Zagreb
Voditeljica: Biserka GlasnoviÊ
Intervju s Ivanom ∆urak
»okoladna kemiËarka
Na proljetno jutro 28. travnja 1991. roappleena je jedna preslatka beba. Bila
je posebna jer nije zaplakala, nego se odmah nasmijala. I veÊ sedamnaest
godina sve životne prepreke prolazi sa smiješkom. Uvijek voli pomoÊi
prijateljima oko zadaÊe jer svoje obveze bez greške i na vrijeme napravi.
Svejedno, vi ju Ëesto možete vidjeti u Derbyu ili Rupi na Ëaju. Djevojka
sreÊe, djevojka proljeÊa. Djevojka koja ima milijun nadimaka: od Žabice,
Zeke, Slavice, IvanËice, Slave do Mahunice. Djevojka koja obožava
slatkiše, pa joj i zaporka na natjecanjima obiËno bude »OKOLADA.
Ta jednostavna djevojka zna riješiti složeni redoks, recitirati definicije
Hundovog i La Chaterierovoga pravila, Hessovog zakona ili objasniti
razliku entropije i entalpije… Pa nije ni Ëudno što se onda našla na
državnome natjecanju iz kemije te sada samo za vas kemija, Ivana ∆urak.
Prvo da te pitam zašto baš natjecanje iz kemije?
Ne znam zašto je ljudima tako Ëudno što sam odabrala baš kemiju. To je
predmet kao i svi ostali. Dok neki više vole povijest i geografiju pa odlaze
na ta natjecanja, meni više leži kemija. Nismo svi isti.
205