LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

Biste li to uopÊe htjeli?
OsjeÊaj za medije imao sam još prije. Medij ne bih koristio za promociju
samog sebe. Cijenim rad Marija ValentiÊa, ali za mene njegov put ne bi
bio dobar. To je pitanje snalažljivosti i kreativne energije. Suradnja na
The Readeru splet je sudbinskih okolnosti.
Iva JurËiÊ, 8. r.
Osnovna škola Samobor, Samobor
Voditeljica: Marijana TkalËiÊ RakiÊ
Apsyrtides ∑ tajnovito otoËje
Ponosni na svoju veliËinu i važnost, kao stoljetna straža, stoje na ulazu
u Kvarnerski zaljev i Ëini se kao da brane gradove i luke na obali od
nevidljivih neprijatelja s puËine. Trajektom plovimo od Krka prema
Cresu. Tanka crta otoka. Ujesen osamljen i pun išËekivanja. Kad mu
se približi brod, radosno uzburka valove koji su dotada monotono
oplakivali njegove obale. Budemo li imali sreÊe, možda Êemo nad
njegovim krševitim visovima i rijetkim hrastovim šumama ugledati
prastare stanovnike ovog otoka, bjeloglave supove. Zaista, doËekali su
nas na putu prema Belom, slobodno leteÊi creskim nebom.
Osor. Most naËinjen ljudskom rukom, umjesto nekadašnjeg prirodnog
mosta koji je spajao dva otoka, Cres i Lošinj. Na ulazu u grad goste
doËekuju skulpture glazbenika. Ne bez razloga, ovdje se ljeti održavaju
Ëuvene Osorske glazbene veËeri. Naše poglede privlaËi posebnost osorske
katedrale. Bijela boja i jednostavnost njezinih zidova stapaju crkvu sa
surovim krškim krajem. Renesansa je zaista bliska i Ëovjeku i krajoliku.
Nedaleko bijele katedrale polje je stoljetne tišine. Osorsko groblje krije
mnoge tajne. Ovdje je pokopan biskup Gaudencije koji je, prema legendi,
prognao sve zmije otrovnice s otoka. PriËa se da onoga tko uzme kamen s
ovog groblja, neÊe ugristi zmija otrovnica. Umjesto protuotrova dobro Êe
doÊi jedan kamenËiÊ za neka buduÊa putovanja. Dok naša matematiËkotehniËka
grupa mjeri dimenzije stare katedrale da bi kasnije izradili
njezinu maketu, istražujemo nadgrobne spomenike, pamtimo osorska
202
prezimena, a prema fotografijama pokojnika pokušavamo zamisliti kako
su se nosili stari Osorani. Naravno, poštujuÊi polje tišine.
U gradu Belom, koji je, pretpostavlja se, dobio ime po keltskom bogu
svjetla posvuda su svjedoci starih vremena. Ostaci utvrda, rimski most i
cesta, glagoljaški zapisi, ostaci pastirskih stanova, gromaËe, stare crkvice
i balkoni. U gradu ispred crkve poploËani je prostor okružen kamenim
sjedalima. Naše umorne noge pronašle su na njima odmor. Dopuštamo
podnevnom suncu da nas ugrije i osnaži za nove putove.
Radoznalost nas vodi dalje do šume Tramuntane. Osušeni panjevi
stvorili su prekrasne oblike koji nalikuju na masmaliÊe, dobre šumske
duhove, koje narod ovdje predstavlja kao lijepe šumske patuljke.
MasmaliÊ ili malik je mali Ëovjek, obuËen u blavitene bargešice
(plavkaste hlaËice). Živi u škujinama (rupama), a ako ga netko ometa
bacajuÊi kamenje na njegovu kuÊicu, zna ga navesti na krivi put. Narod
vjeruje da u Tramuntani živi i velika (ali naravno neotrovna) zmija Gad.
Kanjoni Tramuntane Ëesto završavaju šljunËanim uvalama-dragama.
Možda naziv draga potjeËe od naziva dragon što znaËi zmaj. Iz zelene
dubine Tramuntane gledaju nas hrastovi Ëudnolikih oblika, kao da ih
je netko zaustavio u pokretu. U njoj su nekada, u svojim pastirskim
stanovima, živjeli pastiri, marljivi graditelji gromaËa ∑ kamenih zidova i
Ëuvari patricijskih posjeda.
Hodamo tirkiznom stazom, najkraÊom u Tramuntani. Kvrgavi
hrastovi po cijeloj šumi. ZastrašujuÊe sjene. Šuškanje lišÊa pod nogama.
Nijanse zelenih, crvenih i smeappleih boja se prelijevaju. Granje dugaËko
i debelo isprepliÊe se s tankim i kratkim. Osjeti se miris svježine, miris
trave i kadulje. U Tramuntani ima dvadeset postaja. Na svakoj je
jedna skluptura kipara Ljube de Karina. Na svakoj skulpturi upisani
stihovi Andre Vida MihiËiÊa, creskog fratra, povjesniËara umjetnosti i
književnika. Uz skulpturu glagoljiËkog slova T na rimskoj cesti koja preko
sela Niska vodi do Caput Insulae (latinski naziv za Beli) možemo proËitati
stihove:
Teško je gaziti zemlju bez uporišta u oblacima.
Samo tragaËi otkrivaju istinu, blago, sebe i svjetove.
203