preuzmite osmi broj časopisa - sic

di jednako nesposobni. Vjerovati u to, gdje će
se o mogućem nestanku svijeta raditi, moglo bi
biti više ili manje nadležnosti, i svi ljudi koji su s
razlogom slučajno radno-, odgovorno- i dužnički
postali političarem ili nekim vojnikom i kao takvi
sa proizvodnjom ili sa „oporavkom“ objekta, više
ili direktno, imaju posla nego što mi to imamo, te
su stoga kompetentniji, nego što smo to mi, što
je, naravno, glupost. Oni, koji nam žele prodati
ovu priču (bilo da su to ti nadležni ili neko treći),
dokazuju time samo – moralnu nenadležnost. U
cjelosti nepodnošljiva postat će nam tada naša
moralna situacija, kada nas svaki drugi nadležni
(kada su problemi drugačije nego taktički nesposobni
za vidjeti) želi „ofarbati“, gdje nemamo
ni pravo na strah, utišavajući svoju savjest; i to,
zbog toga, što savjest traži odgovornost, jer je
odgovornost samo njena stvar, samo stvar njene
nadležnosti; skoro smo se pravdali strahom,
strahom od savjesti, jednom tuđom, ne našom,
nadležnošću. Jedan „Kler apokalipse“ u svakom
slučaju ne smiješ priznati; niti kakvu grupu, koja
sebi stvori nadležni monopol za propast, za propasti
svih naših propasti. Kada bismo uvijeni
izraz „odmah blizu boga“ usporedili sa: „Svako
stoji jednako blizu mogućem kraju“ svako bi imao
jednako pravo i jednaku dužnost, uzdići svoj glas
upozorenja. Ti, takođe.
Ponovno taktičko diskutiranje
Ne samo ne pretpostaviti, ne samo ne osjećati, ne
samo ne odgovoriti možemo li mi „tu stvar“; nego,
još nikako o njoj razmišljati, jer, u koju god kategoriju
da usmjerimo svoje misli, bilo bi pogrešno,
jer pripadaju jednoj klasi predmeta, koje bi potpale
pod jednu ili drugu klasu i učinila ih malima. Iako
rado egzistira u mnogim primjerima, ono je jedinstveno
u svom načinu, i ne pripada nikome; dakle,
jedan monstrum. I sada, kada možemo opisati
ono što nije, posjedujemo, dakle, određene mjere
opreza „negativne teologije“, koja može postati
našom. – Ono što je u svemu tome nesretno je
upravo ta („monstruozna“) nigdjepripadnost, koja
sa sobom nosi nemar i zaborav predmeta. Ono
što se ne može klasificirati, smatra se nepostojećim.
– Ako se o predmetu ipak govori (naime, u
čovjekovoj svakodnevnici još uvijek ne), onda se on
uobičajeno klasificira, kao neko „oružje“, kao neko
opće „sredstvo“, jer to predstavlja najudobniju
udobnost i najmirniji spokoj. No, zbog toga to ipak
nije sredstvo, koje kao biće pripada tom sredstvu,
kao postignuti cilj odgovoriti i uništiti put ka cilju.
To, recimo, kod ove „stvari“ u ovom slučaju nije
u pitanju. Mnogo veći je neki neizbježni (ako ne i
namjerni) efekt od razumljivog cilja; jer ovo potpada
pod obaveznost efekta. Ono zajedno propada
sa svijetom, u kojem su nekada i postojala „sredstva
i razlozi“. Da neka „stvar“, koja sama od sebe
uništi Sredstvo - Cilj shemu, ne može ni sama biti
sredstvo, je svakako već evidentno. Zbog toga
tvoja sljedeća maksima glasi: „Da je bomba neko
sredstvo, neću se dati nagovoriti.“ – Kada ona već
nije sredstvo kao milioni drugih sredstava koja
čine svijet, ne smiješ dalje ni tolerirati da je tek
tako stvorena, kao da se radi o frižideru, pasti za
zube ili o tek tako nekom pištolju, pri čijoj proizvodnji
nas i ne pitaju. – Što manje vjeruj onima koji to
nazivaju „sredstvom“, tim pametnim zavodnicima,
koji ti to pokušavaju nametnuti, a što služi isključivo
zastrašivanju, da se ta „stvar“ svjesno stvara,
kako se ne bi upotrijebila. Predmeti, čija se upotreba
u svojoj vlastitoj neupotrebi preumori, nisu
nikada ni postojali; najviše oni predmeti, koji se
katkad baš tad ne upotrijebe, kada je prijetnja sa
svojom (često unaprijed ostvarenom) upotrebom
već dovoljna. Uostalom, ne smijemo nikada zaboraviti,
da je ta „stvar“ već efektivno ( i sa ne tako
predugim opravdanjem) upotrijebljena: na Hirošimi
i Nagasakiju. – Napokon, en marge, ne smiješ
dozvoliti, da je predmet, čiji je efekat nezamisliv,
pogrešno klasificiran za poštene i sitne namjere.
Nazivanje jedne svjesne eksplozije H-bombe kao
„Djedova akcija“, kao „Akcija dedica“, nije samo
pustolovni apsurd, nego svjesna prevara. Daleko
dalje protiv toga treba uvidjeti, da je ta „stvar“, čije
je puko postojanje već jedan način njene upotrebe,
čisto „taktičko gledište“ o kojem se već diskutiralo.
Takva diskusija je apsolutno neprikladna, jer
misao, kao jedna konceptualna pretpostavka političke
situacije, da atomska oružja ovako ili onako
mogu biti upotrijebljena, do neke mjere neovisno
od činjenice, tvrde da atomska oružja egzistiraju.
To sve je, ipak, tako nerealno, jer je političkoj
situaciji – izraz „atomsko doba“ sasvim opravdan
– kroz činjenicu definiranja atomskoga oružja.
Ne samo da atomska oružja dolaze u političkom
angažmanu; u suprotnom se pojedini događaji
igraju unutar atomske situacije; i većina političkih
akcija su faktički, koraci, unutar atomske situacije.
Pokušaji, mogućnost pokušaja upotrebe propasti
svijeta, poput kamena ispod drugog kamenja
u političkome šahu, je jednako tomu, da li ste ili
niste pametni, znak naspram zaslijepljenja. Vrijeme
mudrovanja je prošlo. Zbog toga bi tvoj princip
bio: Sabotiraj sve rasprave, u kojima tvoji suvremenici
pokušavaju, činjenicu atomske prijetnje
prodiskutirati isključivo iz jednog taktičnog ugla; i
zbog toga ga načini jednim principom, da diskusiju
usmjeriš na pravu stvar: na sopstvenu prijetnju
čovječanstvu kroz samostvorenu apokalipsu; i
učini to onda, kada ti prijeti opasnost od ismijavanja
„političke nerealnosti“. U biti to su ništa drugo
90 (sic!)