preuzmite osmi broj časopisa - sic

(sic!)
masovna ubistva nalaze beskrajno daleko, van
sfere djelovanja, gdje možemo i pri kojoj trebamo,
zauzeti osjećajan stav i kroz takvo vođstvo,
pretpostavki i osjećanja, zaustaviti ih. – Stoga
bi tvoje sljedeće saznanje trebalo glasiti: „Što su
masovnija ta djelovanja, manja su sputavanja.“ I:
„Mi ljudi smo manji, nego što to i jesmo zapravo.“
Ova posljednja sentenca formulira našu današnju
šizofreniju, što znači: činjenicu, da je naša
moć izbora nepremostiva, neovisna od drugih, da
ne surađujemo, i to upravo poput kakvih izoliranih
i nekoordiniranih bića, koja su svoje osjećaje
međusobnog dodira već izgubila. Ali, ove rečenice
ne bi trebao izgovarati kako bi rekao nešto
konačno o nama, nego upravo suprotno, kako bi
od beskonačnog bio preplašen; kako bi u njemu
vidio nekakav skandal; kako bi čvrsto postavljene
i ukroćene granice omekšao; kako bi ih pretvorio
u ormare; da bi smanjio šizofreniju. Ono što
još možeš, dok ti je daljnje življenje dozvoljeno,
jeste staviti svoje ruke u krilo, zaboraviti na nadu
i potonuti sa svojom šizofrenijom. Ali, ako to ne
želiš, onda možeš pokušati biti tako velik kao što
si ti sam – i samog sebe pri tome prevazići. Što
bi značilo da: posjeduješ – iz toga se sastoji tvoj
zadatak – prevazilaženje ponora između mogućnosti
tvog bogatog izbora: stvaranja i zamišljanja
istoga; spojiti obale koje predstavljaju ovo dvoje;
ili, drugačije rečeno: da imaš da ogradiš „prostor
shvatanja“, prostor svojih pretpostavki (i još uže
shvatanje svojih osjećaja), ili pak da ih silom proširiš,
dok ta pretpostavljanja i osjećanja ne budu
bila u stanju tako čudovišno proizvesti svijest o
shvatanju onog što je bilo; dok ne budeš sposoban
akceptirati ili odbaciti ono što je trebalo
biti shvaćeno. Ukratko: Tvoj zadatak sastoji se
u tome, da svoju moralnu maštu nastaviš i dalje
izgrađivati.
Nemoj biti uplašen od straha!
Tvoj sljedeći zadatak glasi: „Proširi svoj osjećaj
za vrijeme!“ Jer, presuđujuće za našu današnju
situaciju nisu samo - što vrapci i zvučnici već
spremno zvižduću sa krovova - da se prostorni
sistem stajanja na Zemlji smanjio, da su sva
mjesta, koja su još jučer bila jedna od drugih veoma
udaljena, danas postala susjedstvo; nego, i to
da su i mjesta u sistemu našeg doba približena
jedna drugima; da buduća vremena, koja su još
do jučer važila kao nepremostiva, sada postala
za susjedstva naše svijetle današnjice; da smo
ih i mi stvorili za naše susjedstvo. Ovo važi kako
za istočni svijet, tako i za zapadni. Za istočni, jer
tamo budućnost nikada nije planirana u jednom
pređašnjem opsegu; planirana budućnost, ali ne
više i dolazeća budućnost, nego mnogo više kao
produkt „in the making“; da je tako nešto već i
predviđano, viđeno je kao jedan dio nekog prostora
u kojem se već i nalaze. Drugim riječima:
To što se već čini, da im se radi s ljubavlju, baca
već sjenku na današnjicu, no pragmatički rečeno,
ono već i pripada njoj. – Kao drugo, to važi za ljude
današnjeg zapadnog svijeta, ovo i jeste slučaj koji
nas zanima, gdje ovi (iako to ne planirajući) već
najudaljenije budućnosti spremno stvaraju; tako
npr. o zdravlju i degeneraciji, možda o postojanju
ili nepostojanju njihove unučadi koja ih snađe. Da
li oni, ili bolje rečeno: da li mi, to namjeravamo ili
ne, ostaje jednako, jer ono što važi kao moralno je
sama ta činjenica. I, zbog toga što je neplanirano
„djelovanje u daljinu“ nama već poznato, mi idemo,
uprkos našem predznanju, tako djelati kao
da nam je činjenica nepoznata, – ,,opasno narušavanje
granica“.
Tvoja sljedeća pomisao nakon buđenja glasila
bi: „Nemoj biti uplašen od straha! Natjeraj se da
doprinos doprineseš strahu koji odgovara veličini
apokaliptičke opasnosti!“ – Takođe i strah, upravo
on, pripada onim osjećajima kod kojih, kada ih želimo
oživjeti, postajemo nesposobnima ili nevoljnima
za to; i tvrdnja, da navodno osjećamo strah,
štaviše da smo mi i živjeli u „dobu straha“, je samo
jedno čisto govorkanje, koje, ako se u izdajničkom
smislu ne razmnožava, idealno angažira izbijanje
jedne velike prijetnje, i to zaista neizmjernog straha,
on se spriječava i postaje indolentnim. Istina
je, međutim, sasvim suprotna: to da mi, navodno,
živimo u „dobu nesposobnim za strah“ i tomu još
pasivno posmatramo daljni razvitak. Zbog kojeg
postoji, u ovisnosti od „zatvorenosti naših osjećaja“,
čitav red razloga, koje ovdje nije moguće
pobrojati. 1 No, jedan razlog, koji je kroz djelovanja
najmlađe prošlosti stekao veoma posebnu
aktuelnost i važnost, trebao bi biti ovdje naveden:
naime naša Ressort-Fimmel; dakle, naša nastala
i uvjerljiva podjela rada, da svaki problem pripada
jednom nadležnom polju, u koje ne smijemo kročiti.
Tako npr. problem atoma, navodno, pripada
nadležnom polju političara i vojske. Naravno da
će to „Ne-činjenje (Ne kročenje unutra)“ odmah
i automatski postati „Ne nužno imati“, „Ne trebati“.
To znači: Problemi, o kojima se ne smijem
brinuti, i ne trebam se brinuti. I, lišen sam straha,
jer će se to „riješiti“ u jednom drugom nadležnom
polju. Stoga, poslije svog buđenja, izgovori:
„Nostra res agitur!“ Značenje mu je dvostruko:
1. pogađa nas zato što nas može pogoditi; i 2.
da su monopolističke tvrdnje nadležnosti samo
zbog toga neopravdane, jer svi smo mi kao lju-
1 „Die Antiquiertheit des Menschen“, Verlag C. H. Beck,
München., str. 264.
89