preuzmite osmi broj časopisa - sic
preuzmite osmi broj časopisa - sic preuzmite osmi broj časopisa - sic
Günther Anders: Zapovijedi atomskog doba ‘’Atom’’ – tvoja prva pomisao poslije buđenja. Potom, svoj dan moraš početi bez iluzije kojom si okružen, iluzije o stabilnom svijetu. Ono što te okružuje nešto je mnogo više, a što bi sutradan moglo biti nešto što je bilo, samo jedno Nešto-što je bilo; i mi, ti i ja, i naši bližnji smo kratkotrajniji više nego oni što su se do jučer kratkotrajnijima smatrali. Jer, naša prolaznost ne znači samo da smo smrtni; niti to da možemo biti ubijeni, i to svako od nas. To je bio negdašnji običaj. Nego to je, da smo u potpunosti usmrtivi kao „čovječanstvo“. I „čovječanstvo“ ne znači samo današnje čovječanstvo, i to ne samo ono koje se prostire preko oblasti naše zemlje; nego i ono koje se prostire preko oblasti vremena: Naime, ako je današnje čovječanstvo usmrtivo onda s njim odlazi i ono koje je bilo, a i ono koje će biti, takođe. Vrata ispred kojih stojimo zato i nose natpis „Ništa neće biti ono što je bilo“; a iznutra riječi: „Vrijeme je bilo jedan incident“. Ali pređi i potomci neće biti između dvije vječnosti u vremenu, kao što su se tome nadali oni prvi, nego između dvaju ništa: između njihovog ništa, jer nema koga da podsjeća da je tako bilo, kao da nikad nije ni bilo; i onog ništa što nikad neće ni biti. I onda kada nikoga neće biti kako bi ta dva ništa mogao razlikovati, oni će skupa odrasti u jedno jedinstveno ništa. Ovo je, naime, u potpunosti novi, apokaliptički način prolaznosti, naše prolaznosti, pored koje je se sve što se danas zvalo prolaznošću postalo sitnicom, bagatelom. Kada ti ovo ne bi promaklo, tvoja prva pomisao nakon buđenja bi i bila - „atom“. Mogućnost apokalipse Druga pomisao nakon tvog buđenja glasi: „Mogućnost apokalipse je naše djelo.“ Ali, mi ne znamo što činimo. Zaista to ne znamo, a ni oni koji odlučuju o apokalipsi: jer, i oni su, takođe, „mi“, i načelno su inkompetentni. To što su i oni inkompetentni nije njihova krivica. Mnogo više – posljedica jedne činjenice, koja se, nikome od njih, niti ikome od nama, može olako prebaciti: naime, posljedica svakodnevnog porasta diskrepancije između dvaju naših mogućnosti: između onoga što možemo stvoriti i onoga što sebi možemo zamisliti. Razvojem doba tehnologije promijenio se, naime, klasični odnos između fantazije i činjenja: Ako se našim precima i činilo uobičajenim kako je fantazija neiscrpiva; to znači: stvarna prekomjernost i premašenje; današnju je sposobnost naše fantazije (i našeg osjećanja i odgovornosti) naše činjenje potčinilo sebi; tako da se naša fantazija danas računa kao nesposobnom u mjerenju snaga sa onim efektima koje mi proizvedemo. Ne samo da naš um posjeduje (kantovske) „granice“, ne samo da je on oivičen, nego i naša predstava o njemu; onda i naše osjećanje. Trenutno, u nuždi u kakvoj jesmo, možemo samo žaliti za žrtvom: da nam naša osjetljivost ne može priuštiti više; možda bismo mogli maštom dokučiti ivice: ako nam uobražavanje ne pruža dovoljno, onda usmrtiti stotine hiljada ljudi, danas, ne prouzrokuje nikakvu nelagodu. I ne samo iz tehničkih razloga; i ne samo zbog toga što se činjenje pretvorilo u golo saučešće, i u jedno golo „isključenje“, koje nam krajnje efekte čini nevidljivim; nego, upravo, iz jednog moralnog razloga: jer se 88 (sic!) !prijevod
(sic!) masovna ubistva nalaze beskrajno daleko, van sfere djelovanja, gdje možemo i pri kojoj trebamo, zauzeti osjećajan stav i kroz takvo vođstvo, pretpostavki i osjećanja, zaustaviti ih. – Stoga bi tvoje sljedeće saznanje trebalo glasiti: „Što su masovnija ta djelovanja, manja su sputavanja.“ I: „Mi ljudi smo manji, nego što to i jesmo zapravo.“ Ova posljednja sentenca formulira našu današnju šizofreniju, što znači: činjenicu, da je naša moć izbora nepremostiva, neovisna od drugih, da ne surađujemo, i to upravo poput kakvih izoliranih i nekoordiniranih bića, koja su svoje osjećaje međusobnog dodira već izgubila. Ali, ove rečenice ne bi trebao izgovarati kako bi rekao nešto konačno o nama, nego upravo suprotno, kako bi od beskonačnog bio preplašen; kako bi u njemu vidio nekakav skandal; kako bi čvrsto postavljene i ukroćene granice omekšao; kako bi ih pretvorio u ormare; da bi smanjio šizofreniju. Ono što još možeš, dok ti je daljnje življenje dozvoljeno, jeste staviti svoje ruke u krilo, zaboraviti na nadu i potonuti sa svojom šizofrenijom. Ali, ako to ne želiš, onda možeš pokušati biti tako velik kao što si ti sam – i samog sebe pri tome prevazići. Što bi značilo da: posjeduješ – iz toga se sastoji tvoj zadatak – prevazilaženje ponora između mogućnosti tvog bogatog izbora: stvaranja i zamišljanja istoga; spojiti obale koje predstavljaju ovo dvoje; ili, drugačije rečeno: da imaš da ogradiš „prostor shvatanja“, prostor svojih pretpostavki (i još uže shvatanje svojih osjećaja), ili pak da ih silom proširiš, dok ta pretpostavljanja i osjećanja ne budu bila u stanju tako čudovišno proizvesti svijest o shvatanju onog što je bilo; dok ne budeš sposoban akceptirati ili odbaciti ono što je trebalo biti shvaćeno. Ukratko: Tvoj zadatak sastoji se u tome, da svoju moralnu maštu nastaviš i dalje izgrađivati. Nemoj biti uplašen od straha! Tvoj sljedeći zadatak glasi: „Proširi svoj osjećaj za vrijeme!“ Jer, presuđujuće za našu današnju situaciju nisu samo - što vrapci i zvučnici već spremno zvižduću sa krovova - da se prostorni sistem stajanja na Zemlji smanjio, da su sva mjesta, koja su još jučer bila jedna od drugih veoma udaljena, danas postala susjedstvo; nego, i to da su i mjesta u sistemu našeg doba približena jedna drugima; da buduća vremena, koja su još do jučer važila kao nepremostiva, sada postala za susjedstva naše svijetle današnjice; da smo ih i mi stvorili za naše susjedstvo. Ovo važi kako za istočni svijet, tako i za zapadni. Za istočni, jer tamo budućnost nikada nije planirana u jednom pređašnjem opsegu; planirana budućnost, ali ne više i dolazeća budućnost, nego mnogo više kao produkt „in the making“; da je tako nešto već i predviđano, viđeno je kao jedan dio nekog prostora u kojem se već i nalaze. Drugim riječima: To što se već čini, da im se radi s ljubavlju, baca već sjenku na današnjicu, no pragmatički rečeno, ono već i pripada njoj. – Kao drugo, to važi za ljude današnjeg zapadnog svijeta, ovo i jeste slučaj koji nas zanima, gdje ovi (iako to ne planirajući) već najudaljenije budućnosti spremno stvaraju; tako npr. o zdravlju i degeneraciji, možda o postojanju ili nepostojanju njihove unučadi koja ih snađe. Da li oni, ili bolje rečeno: da li mi, to namjeravamo ili ne, ostaje jednako, jer ono što važi kao moralno je sama ta činjenica. I, zbog toga što je neplanirano „djelovanje u daljinu“ nama već poznato, mi idemo, uprkos našem predznanju, tako djelati kao da nam je činjenica nepoznata, – ,,opasno narušavanje granica“. Tvoja sljedeća pomisao nakon buđenja glasila bi: „Nemoj biti uplašen od straha! Natjeraj se da doprinos doprineseš strahu koji odgovara veličini apokaliptičke opasnosti!“ – Takođe i strah, upravo on, pripada onim osjećajima kod kojih, kada ih želimo oživjeti, postajemo nesposobnima ili nevoljnima za to; i tvrdnja, da navodno osjećamo strah, štaviše da smo mi i živjeli u „dobu straha“, je samo jedno čisto govorkanje, koje, ako se u izdajničkom smislu ne razmnožava, idealno angažira izbijanje jedne velike prijetnje, i to zaista neizmjernog straha, on se spriječava i postaje indolentnim. Istina je, međutim, sasvim suprotna: to da mi, navodno, živimo u „dobu nesposobnim za strah“ i tomu još pasivno posmatramo daljni razvitak. Zbog kojeg postoji, u ovisnosti od „zatvorenosti naših osjećaja“, čitav red razloga, koje ovdje nije moguće pobrojati. 1 No, jedan razlog, koji je kroz djelovanja najmlađe prošlosti stekao veoma posebnu aktuelnost i važnost, trebao bi biti ovdje naveden: naime naša Ressort-Fimmel; dakle, naša nastala i uvjerljiva podjela rada, da svaki problem pripada jednom nadležnom polju, u koje ne smijemo kročiti. Tako npr. problem atoma, navodno, pripada nadležnom polju političara i vojske. Naravno da će to „Ne-činjenje (Ne kročenje unutra)“ odmah i automatski postati „Ne nužno imati“, „Ne trebati“. To znači: Problemi, o kojima se ne smijem brinuti, i ne trebam se brinuti. I, lišen sam straha, jer će se to „riješiti“ u jednom drugom nadležnom polju. Stoga, poslije svog buđenja, izgovori: „Nostra res agitur!“ Značenje mu je dvostruko: 1. pogađa nas zato što nas može pogoditi; i 2. da su monopolističke tvrdnje nadležnosti samo zbog toga neopravdane, jer svi smo mi kao lju- 1 „Die Antiquiertheit des Menschen“, Verlag C. H. Beck, München., str. 264. 89
- Page 37 and 38: (sic!) smislu rata valja ne razmiš
- Page 39 and 40: !TeMAT Foto: Emir Vrućak (sic!) od
- Page 41 and 42: (sic!) (ratnim ili logorskim) doga
- Page 43 and 44: !TeMAT Foto: Emir Vrućak (sic!) bo
- Page 45 and 46: (sic!) prvi put u povijesnoj poetic
- Page 47 and 48: (sic!) Nevolja s književnošću, s
- Page 49 and 50: !TeMAT Foto: Almedin Zukić (sic!)
- Page 51 and 52: !TeMAT Foto: Almedin Zukić (sic!)
- Page 53 and 54: (sic!) U vlažnom kutu suterena sku
- Page 55 and 56: (sic!) Kakav je to život i kakav j
- Page 57 and 58: ! pROZa (sic!) kojem je sve tako ba
- Page 59 and 60: (sic!) Tu neobično tihu, poluživu
- Page 61 and 62: ! pROZa (sic!) brisao tragove sna.
- Page 63 and 64: (sic!) 10. Dušan Rogozin još jedn
- Page 65 and 66: homesic! (sic!) Dobrostivo čitatel
- Page 67 and 68: homesic! (sic!) Mirnes Sokolović D
- Page 69 and 70: (sic!) Voditelj: Ko je uspio izvrš
- Page 71 and 72: homesic! (sic!) Voditelj: Je li to
- Page 73 and 74: (sic!) Voditelj: Rizo, šta se doga
- Page 75 and 76: homesic! (sic!) ili “opojna brada
- Page 77 and 78: (sic!) Mir fröhliche Bewohner auf
- Page 79 and 80: (sic!) ni u izvedbama, da nisu uvij
- Page 81 and 82: (sic!) Estetsic!aHARIS Priroda pjes
- Page 83 and 84: (sic!) Estetsic!anije nikakva novos
- Page 85 and 86: (sic!) Estetsic!akao ono što nas o
- Page 87: (sic!) Estetsic!a(iako dokučiva po
- Page 91 and 92: (sic!) do taktičari, koji su nerea
- Page 93 and 94: (sic!) Maja Abadžija, rođena 29.1
- Page 95 and 96: (sic!) 95
Günther Anders:<br />
Zapovijedi<br />
atomskog<br />
doba<br />
‘’Atom’’ – tvoja prva pomisao poslije buđenja.<br />
Potom, svoj dan moraš početi bez iluzije<br />
kojom si okružen, iluzije o stabilnom svijetu.<br />
Ono što te okružuje nešto je mnogo više, a<br />
što bi sutradan moglo biti nešto što je bilo, samo<br />
jedno Nešto-što je bilo; i mi, ti i ja, i naši bližnji<br />
smo kratkotrajniji više nego oni što su se do jučer<br />
kratkotrajnijima smatrali. Jer, naša prolaznost ne<br />
znači samo da smo smrtni; niti to da možemo<br />
biti ubijeni, i to svako od nas. To je bio negdašnji<br />
običaj. Nego to je, da smo u potpunosti usmrtivi<br />
kao „čovječanstvo“. I „čovječanstvo“ ne znači<br />
samo današnje čovječanstvo, i to ne samo ono<br />
koje se prostire preko oblasti naše zemlje; nego<br />
i ono koje se prostire preko oblasti vremena: Naime,<br />
ako je današnje čovječanstvo usmrtivo onda<br />
s njim odlazi i ono koje je bilo, a i ono koje će biti,<br />
takođe. Vrata ispred kojih stojimo zato i nose<br />
natpis „Ništa neće biti ono što je bilo“; a iznutra<br />
riječi: „Vrijeme je bilo jedan incident“. Ali pređi i<br />
potomci neće biti između dvije vječnosti u vremenu,<br />
kao što su se tome nadali oni prvi, nego između<br />
dvaju ništa: između njihovog ništa, jer nema<br />
koga da podsjeća da je tako bilo, kao da nikad nije<br />
ni bilo; i onog ništa što nikad neće ni biti. I onda<br />
kada nikoga neće biti kako bi ta dva ništa mogao<br />
razlikovati, oni će skupa odrasti u jedno jedinstveno<br />
ništa. Ovo je, naime, u potpunosti novi,<br />
apokaliptički način prolaznosti, naše prolaznosti,<br />
pored koje je se sve što se danas zvalo prolaznošću<br />
postalo sitnicom, bagatelom. Kada ti ovo ne<br />
bi promaklo, tvoja prva pomisao nakon buđenja<br />
bi i bila - „atom“.<br />
Mogućnost apokalipse<br />
Druga pomisao nakon tvog buđenja glasi:<br />
„Mogućnost apokalipse je naše djelo.“ Ali, mi ne<br />
znamo što činimo. Zaista to ne znamo, a ni oni<br />
koji odlučuju o apokalipsi: jer, i oni su, takođe,<br />
„mi“, i načelno su inkompetentni. To što su i oni<br />
inkompetentni nije njihova krivica. Mnogo više –<br />
posljedica jedne činjenice, koja se, nikome od njih,<br />
niti ikome od nama, može olako prebaciti: naime,<br />
posljedica svakodnevnog porasta diskrepancije<br />
između dvaju naših mogućnosti: između onoga<br />
što možemo stvoriti i onoga što sebi možemo<br />
zamisliti. Razvojem doba tehnologije promijenio<br />
se, naime, klasični odnos između fantazije i<br />
činjenja: Ako se našim precima i činilo uobičajenim<br />
kako je fantazija neiscrpiva; to znači: stvarna<br />
prekomjernost i premašenje; današnju je sposobnost<br />
naše fantazije (i našeg osjećanja i odgovornosti)<br />
naše činjenje potčinilo sebi; tako da se<br />
naša fantazija danas računa kao nesposobnom<br />
u mjerenju snaga sa onim efektima koje mi proizvedemo.<br />
Ne samo da naš um posjeduje (kantovske)<br />
„granice“, ne samo da je on oivičen, nego<br />
i naša predstava o njemu; onda i naše osjećanje.<br />
Trenutno, u nuždi u kakvoj jesmo, možemo samo<br />
žaliti za žrtvom: da nam naša osjetljivost ne može<br />
priuštiti više; možda bismo mogli maštom dokučiti<br />
ivice: ako nam uobražavanje ne pruža dovoljno,<br />
onda usmrtiti stotine hiljada ljudi, danas, ne<br />
prouzrokuje nikakvu nelagodu. I ne samo iz tehničkih<br />
razloga; i ne samo zbog toga što se činjenje<br />
pretvorilo u golo saučešće, i u jedno golo „isključenje“,<br />
koje nam krajnje efekte čini nevidljivim;<br />
nego, upravo, iz jednog moralnog razloga: jer se<br />
88 (<strong>sic</strong>!)<br />
!prijevod
Change language