preuzmite osmi broj časopisa - sic

otkriva prostor i očovjekoličuje prirodne pojave (npr. ‘’umiranje sunca’’), čime tvori i prve mitove – umjesto
životinje sunce sada postaje božanstvom, jer od njega zavisi život biljaka, pripitomljenih životinja, na
kraju i život samih ljudi. Time stižemo do cilja ovog izleta u historiju drevne umjetnosti, a to je pokazna
potvrda naše početne teze: da promjena čovjekovog odnosa prema prirodi, što će reći, promjena samog
čovjeka i njegovih potreba, njegovih briga i načina života, sadržaja i oblika njegovih svakidašnjih iskustava,
ne može ostati bez posljedice za njegove esteske nazore i potrebe. (Naravno, mi ovdje govorimo
o čovjeku koji životnoozbiljno shvata umjetnost.)
Danas, kada on više nije lovac, zemljoradnik ili pastir, već tehnolog, tehničar i korisnik naprava – kada
više nije ljubavnik zemlje, već silovatelj Zemlje, potrebno je preispitati i nakjučerašnje načine pjesničkog
oblikovanja, koji se ispostavljaju kao neprimjereni prirodi i duhu našeg tehničkog vremena, – štaviše,
erama su udaljeni od njega, a nametnuli su se kao nadrednosti po kojima i mi, danas, pjesnički mislimo;
– ako smo, kao što smo zbog usuda jezika i morali biti, poetskojezički najvećma određeni domaćom
poezijom. Makar u nacrtu, potrebno je preispitati, nanovo osvijetliti, osvijestiti, osporiti samu osnovu
poetskih formi našeg jezika, neke inkunabulske ukorijenjenosti, preživjele književne navade, hiljadugodišnje
zakone pisanja stiha, i na kraju vidjeti jesu li mogući drugačiji oblici. Na to nas goni očigledna kriza
našeg pjesničkog jezika.
Odnos prema prirodi u našoj poeziji ravan je onom neolitskom! – Čudesno! – kao da svijet, kojeg je zajahala
tehnika, nije od vremena neolićana, napravio najčudesnije kapriole, i bijesnim galopom pobjegao
(čak iz demijurgovih staja!) u eru nuklearnih centrala. Još je čudesnije da je takvo stanje naše poezije,
donekle – do druge polovice prošlog vijeka, razumno i opravdano, jer: sve do početka 20. st. ovaj prostor,
prirodom i kulturom, i nije bio drugo do neolićanski (ne govorimo zbog sebeljubivosti!) netaknut od
zloguke grdobe moderniteta: tehnike, industrije i velegradske arhitekture, riječju – moderne otuđenosti,
koja se kao izbojak javlja tek s tim dvadestim vijekom po ovim zemljama. Kao i ratari, (ralima svoje imaginacije)
pjesnici ovog jezika su mahom bili nezajažljivi ljubavnici zemlje. Nema sumnje da ćemo potvrdu
za tu misao naći u stihozbirkama Kostića, Vojislava, Kranjčevića, Šantića, Dučića, Matoša, Vidrića, Ćatića,
Disa, Crnjanskog, Gorana, Nazora, Cesarića, Hume, Nastasijevića, Tadijanovića, Šopa, Raičkovića, Dizdara,
Pope, Skendera... Isključujemo sistemsku isključivost, ali protivprimjere naći ćemo tek kao izuzetke.
Neke Ujevićeve pjesme i još pogdjekoje. A naša teza i dalje stoji: da je poezija našega jezika najvećma
izbjegavala tehniku i moderni industrijski svijet, tu novu prirodu čovjekovu, kao možebitan izvor ljepote.
Kao novi izvor ljepote, kao izvor nove ljepote. 1
Poodavno je izrečena teza kako je narodna poezija presudno odredila sudbinu našega stiha, i poprilično
je adekvatna stanju stvari. Npr. modernu poeziju Skendera Kulenovića nemoguće je odvojiti od
doživljajnih atmosfera (erotsko-vitalističkog zanosa) koje je u našem jeziku inaugurirala sevdalinka.
A takva doživljajnost očituje se i u osobenom građenju pjesničkih slika. I takvo što neće osporiti onaj
koji ima imalo uma, mada vjeruju da je tradicionalizam u modernom vremenu iluzija. Ali mi pitamo za
danas! Tako, u prilikama u kojima smo zatečeni, slike iz Skenderovih soneta i poema (pogotovo!) djeluju
nestvarno. I ne samo zbog magnovenja koje im i jeste dejstveni cilj. Već – sva ta priroda! Ostali su samo
odjsečci tog starostavnog svijeta u prostoru našeg dnevnog iskustva. Rasprs (slika iz) Ševinog grla bio bi
nezamjetljiv, baš kao i krik zrna pjeska gnječenog pod točkom automobila, u jaklenobučnoj velegradskoj
gvalji, - to jest uopće u akustici i optici našeg mehaničkog svijeta. Tako je izvjesno i da bi, hic et nunc,
potpun – ali i potpuno lažan – doživljaj Skenderove poezije bio moguć tek u zeleni nekakvog gospodskog
ladanja.
To ni u kojem slučaju ne znači da su mi te slike nedohvatljive. Ali one su za moju maštu uzbudljive tek
kao upražnjavanje praznika, izlet u prirodu ili posjeta muzeju. I kao što još uvijek mogu uobraziti Homerove
slike, tako ne želim reći da mi je nerazumljiv slikovni jezik naše pjesničke tradicije. Da variram jednu
slavnu frazu: znače mi te slike, ljudi su ih satkali, - ali ih osjećam kao da dolaze iz drugog svijeta, svijeta
sa drugačijom prirodom i kulturom. Jednako kao i kad čitam Homera. Jednako kao i kad ga čita savremeni
Grk. Ti ljudi su živjeli u drugačijem svijetu, drugačije mislili, osjećali, i pjevali negoli mi. Narodna lirika
1 Sugerišući potrebu novog odnosa prema prirodi (odnosa prema ‘’novoj prirodi’’) u poeziji, mi niukoliko ne zamišljamo, ne naređujemo,
taj novi odnos kao ‘’podražavanje savremenosti realističkim jezičkim ekvivalentima’’ – novinarskiolinjalim stilom!
kakvog već imamo u našoj savremenoj poeziji. Naprotiv! – Konačno ostvarenje lijepog u umjetničkom djelu određeno je zakonima
(preobražavanja) koji potiču iz samosvojne umjetnikove ličnosti. Iz duše umjetnika. Ali on, mada uvijek jedinstven, uvijek
sa jedinstvenim postupcima, također, i uvijek crpi (Van Gogh bi rekao: slikar očima jede!) iz prirode unutar koje živi, koju gleda
i sluša, koju nije izmislio, već zatekao, i čije odsječke mora nanovo kombinovati da bi došao do njemu odgovarajućih oblika. U
tom smislu, dakle, govorimo o ‘’izvoru ljepote’’.
86 (sic!)