preuzmite osmi broj časopisa - sic

(sic!) Estetsic!aHARIS
Priroda pjesničke slike
Meditacije o tradiciji
Starostavno i još neiscrpljeno pitanje, neiscrpljivo ali još neizbježno, pitanje suštinsko – koje je jezgro,
korijen, vrelo – istočnik svih ostalih naših pitanja, svih zanimanja i misli, svih slova, riječi i rečenica,
pitanje kojim i na ovom mjestu utiremo put gonetanja stvarnosti, vrijednosnotvorno i bezodvlačno,
naosluh (gramatički) jednostavno pitanje: kako živjeti? – sukladno nepregledu predmeta kojega nastoji
obujmiti – ljudskoga života, uvijek može imati samo nepotpun i časovit odgovor. Nema sumnje: da je
stalno izmicanje krajnje ivice tog odgovora jedan od uzroka zloćudnosti čovječije kobi. Ali ne samo ta
nezaokruživost, ta krnjavost, taj nedogled, već i činjenica da uvijek, u najobičnijim uvjetima života, u
prosječnim situacijama, u odnosima najobičnije stvarnosti, svakidašnjice, baš kao i u nesvakidašnjim
trenucima, graničnim situacijama, u vanrednim stanjima, djelamo kao da tačno znamo kako treba, kao
da su naši vrijednosni prasudovi dovoljno odgovarajući stvarnosti, kao da smo ucijelo upućeni pravim
stazama misli. A nismo. – Jer mniti i djelati ne misleći: nesvjesno, instinktivno, građanski nepokolebljivo,
lakomo i lakomisleno, uparloženo, mlitavo, kilavo, bezmozgovno, kao mazga, kao javno mnijenje, kao
okomisaona narodna masa, ne pokrećući svijest logikom, ne okrećući je ka osnovicama, ne preispitujući
stubokom ‘’samorazumljivosti’’ u području duha, ne tražeći razloge, ne shvatajući i prihvatajući nova
traženja, traženja novoga, novih osnova – tako je nemjerljivo ugodno, razvaganjeno, izvjesno, mirno, bez
krzmanja, jer sve je razumljivo – eo ipso, sve tako sigurno i blagodarno, jasnovidno, neupadljivo i normalno,
ali to znači i – iznevjeriti vlastite oči i mozak! Gvožđem logike ne kopkati po tim najneospornijim
sudovima dembelijski izvjesne svakidašnjice, što su kao salo mekušavi, po vrijednostima neizdržljivim,
kao limfa nečistim, ne sumnjati u njih (ne samog sumnjanja radi), ne dovoditi ih u pitanje (ne radi samog
dovođenja u pitanje), samim čime i ne otvarati put ka novome (ne samo radi nekog budućnjarskog hira,
kao što ćemo i vidjeti) – a sve ovo je, čini nam se, stari običaj i vječita zadaća viših oblika mišljenja i pisanja
– ne činiti to, znači i: životinjski koristohlepno oguglati pred djelima zapisanim zavještanjem onih
časno umrlih i neješnih tragalaca za istinom!
Govorimo o mišljenju. O stvarnosti i mišljenju. Time smo došli do druge etape u razvodnjavanju našeg
osnovnog pitanja: nepregledni istočnik kako živjeti – postaje uzani rukavac: kako misliti o tradiciji? Jer
tradicija misli o nama, poima nas na određen način, i očekuje od nas da na određen način živimo i djelamo.
– Mi danas pitamo o tradiciji i tradicioljublju, o tradicionalizmu u poeziji, a sve da bismo, u konačnici,
dognali misli u predio idejnog vidikovca s kojeg ćemo jasnovidno moći razabrati stanje pjesničke riječi
unutar vlastite historijske sadašnjosti – čime i dosegnuti, nadamo se, značajne opaske za samorazumijevanje
i samoodređenje. To je krajnji cilj ovoga eseja.
I sve dok imamo interesa za istinu, moramo kao mrkogleđe prezirati trogloditsko beslovesje koje režira
ovaj kraval stvarnosti, a posebice ovu, svuda prisutnu, kao vazduh, i himbeno bezobličnu, i kao vonjav
vazduh nepodnošljivu, šaradu oficijelnih mudroslova: mozgala sa paučinastim lješnjakom u lobanji, što
nam (mada s duhovnih klecala govore, ipak) svojim nadmenoslijepim i slijeposebeljubivim glavicama i
jezičcima tumače život i stvarnost – bulazne o stvarnosti života! Kao gejziri po vulkanskoj kori emocija
mora kipjeti po našim mozgovima, sve dok, grsteći se, gledamo i slušamo sve te biflanate i frfljatore,
udvoričke konkubine, kalašturski zaprljanog duha, te funjare, fićfiriće i gospodu nadute noseve, sve te
defraudanate, žutokljunce, kojima, kao i kućnim ljubimcima, narod tepa – zovući ih ‘’intelektualcima’’;
koje narod uzgaja samo da bi postali njegovi duhovni kolibrići, poslušni i umiljati, da bi se radovao svakom
njihovom cvrkutanju i cvrcnutanju poželjnih disputa o stvarnosti i kulturi, da bi svojim razrookim
viđenjem begenisao te njihove žutokljunačke ćiu-ćiu-pisanije, konkubinska umiljavanja, da bi se na kraju
uvijek zadovoljeno smješkao. Ali uznastojat ćemo i ne ulaziti u jednu drugu krajnost, u opasne krajeve
ideja, krajeve onih opasnih ideja, u one zemlje (sa hiljadu sunaca) čije su karte crtali prekjučerašnji pisci,
razumnici koji su, čeznući za srećom i redom i u svijetu ljudi, zaboravljali da bi razumski prijedlozi za
IMAMOVIć
81