preuzmite osmi broj časopisa - sic

taki lopinaš da mu para nejma s kraja na kraj svijeta, a u mjesnoj zajednici nejma insana da se š njijem
nije kad zavadio i da mu on kaki hak nije skrivio. Ja šta je on puta prioro i među pomako ne mere se ni
popamtit, a kadar je svakom zahatarit. A ovi Hadžija Perje, hem je lopinaš, hem je hablačina, hem je
uhljup. On ti je bolan krao žicu, i to sa stubline. E onda ga je jene prilike na kopu ufatilo, al ga je izvuko
ovi zet mu što je rodbina s materine strane ovim iz Opštine, pa mu je otale iz ote veze dao protekcije.
Eto vam se samo kazalo s kakijem to mi ljudima posla imamo.
Helem, tako smo se mi š njima, kako svi pamte, sastali. Zdogovor nas iz Jasne Poljane bio je taki da se
iđe s otijem da precjednik Mjesne zajednice budnem ja, Hadžija Roćko. Međutim, ovi iz ovog drugog
manjeg sela Nejasne Polje za oto nisu hotli ni da čuju. I tako ti se tude nama zdogodila kolemika. Oni
Hadžija Vukodlak je kazo da oni za bazu imaju to da precjednik more bit iz Jasne Poljane, ali da to ne
merem bit ja Hadžija Roćko, već da to more bit oni tokmak Hadžija Pipica. Za kompetenciju su imali da
ako ne budne tako ondar će se Nejasna Poljana odcjepit, a u Katastru je priprema za oti poso već odrađena
i udareni su menjici. Sad je na nama bilo da pokažemo vjeru i da u svom adetu ostanemo složni.
Kako je to dalje bivalo saću da vam opričam.
Ovdi od zdogovora nisu hotli odstupit šljedeći: najprvo ja Hadžija Roćko, ondar Hadžija Fišek, ondar
Hadžija Kulak. Al, šta će ti bit moj dragi, izdade nas i zajeba oni munafik Hadžija Pipica, ahmak i nevjera.
Eto ti se tako tutkum stavi uz bazu ovijeh Nejasnijeh Poljanaca, a lahko je bilo anlajisat da je oti pasjaluk
napravio za svoj ahar, a nikako nije za dobro svjehu mještana i za naroda haznu. Ostade još da Hadžija
Hoki rekne svoj stav pa da se poreferamo, kom opanci kom obojci. I tako govor priuze Hadžija Hoki, jerbo
će on sad da dohaviza i da razdriješi ujdurmu. Tek što ti Hadžija Hoki zausti, kad u divanhanu uletje
oni budalasti Hodža Kurajlić i istom opatrnu Hadžiju Perjeta nakom motkom po glavi. Hadžija Perje se
skljoka ko gromom pogođen, a Hodža Kurajlić stade vikat da smo mi na Boga zaboravili, vestagfirula,
da su nam na pameti sam dunjalučke stvari, da smo zakarabasali sa siratul mustekima, i još hiljadu
sve takijeh budalaščina. Boga ti pitaj kolko bi nas tako bihuzurio da ja nisam namigno Hadžiji Kulaku,
a on ti ga skokom za gušu ščepa, izbaci napolje, i za njijem zamandali vrata. Ondar se svi saletismo da
Hadžiju Perjeta dohazuramo u radno stanje kako bi se Odbor mogo nastavit. Tek što ga dozvasmo i
Hadžija Hoki priuze govor da kolemiku presudi, kadli Haodža Kurajlić stade krhat na pendžer. Tek što
on zakrha Hadžija ti se Perje istom baci pod hastal. Sreća da je neko ugledo kako nas ahmak salijeće i
zajebava pa dojavio onom Jukinom što je milicajac, te ga on skobi i odvede, ruke mu se pozlatile. Eh, kad
smo se i njega tako kutarisali moglo se nastavit s Odborom. Po treći put Hadžija Hoki priuzme govor, i
rekne ti on vako kako svi pamtimo. Ama ljudi, zar je dotle doćeralo da se Odbor ne mere zdogovorit i da
se odcjepljenje poteže. Aman zaman. A šta bi nama odcjepljenje donijelo? Odcjepljenje nama hajra ne bi
donijelo. Kako god mi imamo njive i sjenokos u Antalovom dolu, na Kadinom Čifluku, i u Privali, tako isto
i oni imaju njive i sjenokos u Pasjem Potoku, na Begovim Skladovima, i na Zelenki. Ha ne mere se stalno
priko granice, tam-vam, tam-vam, ko da ti je granica, šta ti ga ja znam, kaka zajebancija. Nego vako ljudi,
da se mi sad manemo tijeh priča, i da se svi zajedan priokrenemo ovome što ću ja sadeka pridložit. Ja
sadeka pridlažem da mi svi zajedan potražimo treći put. Na ovi prijedlog Hadžije Hokija smo svi skočili
i zagrahali. Na otome stvar i ostade, te nit se sastavi Odbor, nit se izabra precednik, nit Edo Međedović
pjesmu ispjeva, već se krenu u traženje trećeg puta, i Edi Međedoviću je već naloženo da počne pjesmu
o otome. Kad se treći put najde i pjesma će bit.
Eto smo se tako š otijem prijedlogom Hadžije Hokija svi složili, i ja bi da sada reknem ono što mi je, kako
svi pamtimo, na duši. Ljudi, bitno je da se u ovoj situaciji koja nas je zaskočila i zadesila budne saburli,
i da se š mjerom dočeka pronalazak trećeg puta. Koliko će pronalazak trećeg puta potrajat, to u ovom
trenutku niko rijet ne mere pouzdano i da se zaklete. Najvažnije je da se oda saburu, a spas će doć otkle
mu se najmanje nadamo i otkle ga niko ne očekuje. Dotad je najvažnije da se sabur oda. Još jednom bi
iskoristio priliku da vas napomenenm na poduku Hadžije Kazafer efendije, alahmurahmetelje, da ono
što jest bilo svi pamte. Za ovi put toliko. Alajhmanet.
66 (sic!)