preuzmite osmi broj časopisa - sic

Uvijek je držao do sebe taj brat mog oca.
Kasnije, kad budem iz razvalina prošlosti spašavao samo detalje, pisat ću, sa izraženim sentimentom o
majci svog oca. O njenim dimijama, o piti njenom rukom pravljenom, o kokošijem peru u kojemu se zlati
kap ucvrljanog masla i umišljati da sam iz svojih identiteta iščupao najvažnije detalje.
14.
Zagledan u televizor, prepoznao sam njegovo lice. Stajao je ispred objektiva kamere. U ruci je držao
olovku i komad papira. Oko njega se, po obroncima, zbijao snijeg, a u zamah načinjen od ruku, mogao
je stati cijeli jedan svijet. Gestama je pokušavao pričati o zemlji, o zulumu koji je jedan narod trpio vijekovima
cvileći pod turskom čizmom. Neki raščupani novinar uljudno je klimao glavom, a onda je, jedva
čujno, rekao: Jasno, razume se...
Odmakao se jedan korak ispred oka kamere, spustio naočale na pola nosa, a zatim na papiru ispisao: Ma,
razumeš ti moj kurac. Hajd’ sad briši odavde, da te, bre, nisam više ovde video.
Želio sam vjerovati kako je Dušan Rogozin baš tako napisao...
Kasnije je gledao kako se televizijska ekipa udaljava iz njegovog vidokruga. Sageo se i u ruku zgužvao
grudvu snijega. Dugo je letjela dole, u bezdan sarajevske kotline.
Ocu nikad nisam rekao kako sam tog jutra, na televiziji, prepoznao Dušana Rogozina. Ostavio sam ga da
traga za svojom iluzijom, da u uzaludnim pokušajima u čovjeku traži homo sapiensa.
15.
Nikad se nije pomirio s progonstvom iz vlastite porodice. Jak, kakav jest, utjehu nije tražio roneći po dnu
rakijske čašice. Moj otac je činio sve da se ponovo zbliži s njima. Tiskao je cijele štekove novca u džep
svoga oca kad bi ga sreo u čaršiji, svaki dan bi po dva puta išao obilaziti majku.
Pamtio je sve važne porodične datume. Jednog takvog još se živo sjećam.
Očev brat se u međuvremenu oženio, dobio sina i valjalo je otići odnijeti poklon. Ne sjećam se više šta
je stajalo u kartonskoj kutiji koju je otac vukao za sobom. Znam da je majka dugo stajala pred zrcalom
svoje prošlosti, a onda je smakla pogled ustranu i zakoračila u stvarnost.
A tamo je bilo veselje, cijeli butovi mesa pred dvojicom zetova i još jedan koji je čekao nekoga. Nisam
želio ni pomišljati koga. Pred nama se, moram li reći, ništa nije našlo. A i kako bi kad nasrćemo nepozvani.
Tu noć, dugo sam slušao kako oca iz sna bude prigušeni jecaji.
16.
Od tada su prošle godine.
Progutale cijelo jedno odrastanje.
Umivamo se vodama Gubera kad pođemo klanjati masovne dženaze. Pred licem jednog čovjeka, tamo,
u nepoznatim daljinama, još uvijek je živa i jednako treperi, slika onog dječaka.
Već odavno su mrtvi roditelji mog oca.
Niko se ne sjeća Katarine Witt.
A oni drugi, još dotrajavaju u svojoj zlobi... utapaju se mjeseci i zvijezde u fildžanima njihove zavisti.
Samo moj otac jednako stoji na posljednjem podioku svojih ljestava, tvrdoglavo ignorišući zavjesu koja
se sprema da ga proguta...
17.
Jučer su me, s posljednjih strana dnevnih novina pogledale oči Dušana Rogozina a ja sam samo stresao
ramenima i u sjećanja pokupio meni bitne detalje.
Šta li je sad, zaboga, prepoznao u meni?
64 (sic!)