preuzmite osmi broj časopisa - sic

! pROZa
(sic!)
brisao tragove sna. Na stolu je stajala flaša s rakijom. Dolijevao sam u Dušanovu čašu. Nikad od tebe
meraklije, šarale su njegove ruke lebdeći nad mojim pogledom a zatim je uzeo olovku i na kutiji Morave
ispisao:
Ocu ti se ruke i u najvećim pijanstvima, nikad nisu tresle.
Zacrvenio sam se nad tom rečenicom. To je značilo, nakon što mi je proniknuo u dušu, da sam trajni
i nepopravljivi škrtac, ustvari. A onda je Dušan Rogozin dlanovima pobrisao rumen s mog lica, otvorio
novčanik i ja sam krišom zavirio unutra. Učinilo mi se da se odnekud, iz dubine njegove intime, nasmijalo
lice jedne djevojčice koja je uporno zurila u mene. A onda su, iza one, u novčaniku skrivene pregrade
gdje obično počivaju brojevi koje nikad ne nazoveš, gdje se valjaju fotografije nezaboravljenih ljubavnica
i uopšte, otpaci prošlih života - provirile oči čovjeka. Čovjeka zbog čijih će se ambicija vrlo skoro, povijest
pisati krvavim slovima.
Dušan Rogozin ulovio je moje čuđenje, sijevnuo očima oko sebe, prstima prekrio čovjekove kapke, a
onda iz novčanika izvukao jednu crvenu novčanicu na kojoj se džilitao konj i pružio je meni. Uzaludna su
i bez uspjeha ostala majčina negodovanja - Dušan Rogozin tjerao je svoje. Ovako pristojan dječak, čitao
sam s njegovih usana, zaslužuje i pristojnu nagradu. Ali kakvu nagradu i zbog čega, skanjivala se majka.
Nije joj odgovorio. Samo se uprtio svojom torbom i krenuo preko terase, gazeći sjenu mog oca.
4.
Otac je kroz život gazio tragajući za iluzijom u kojoj će svi ljudi biti obilježeni biblijskim moralom, istim
onakvim kakvim je on hranio svoju ubogu dušu. Bogu se nije klanjao po zakonu Knjige, niti se zbog Istog
izgladnjivao kad bi došlo vrijeme Ramazanu, iako je skrušeno stajao pred Njim dva puta godišnje; o dva
Bajrama ili kad bi nekome trebalo klanjati dženazu.
Sporo i rijetko se umiralo u godinama mog djetinjstva.
Činio je sevap gdje god je za isti bilo mjesta. Vjerovao je, a i danas je tako, da u tom činu leži sam Bog.
Stoga, priče o Kajinu i Abelu, do njega nikad nisu dopirale. Do mitova nije držao. Ovim svijetom, dok ga
je bilo, hodao je povodeći se isključivo i samo svojom pameću. Tvrdoglava je prilika moj otac. Uzalud je
u čovjeku tražio karakter. U to će se, bolno razočaran, uvjeriti mnogo godina dockan. Kasnije, kad odrastem,
neodoljivo će me podsjećati na genijalne i potresne Kišove priče o vlastitom ocu, samo, s jednom
naglašenom i važnom činjenicom; moj stari nije svijetom gazio u zamašćenom geroku niti se kroz život
probijao da bi umro u metafori, iako je i sam preživio pogrom koji i danas kovitla njegovu dušu.
Pogrom vlastite porodice.
I danas ga, ponekad, iz sna prenu ti aveti prošlosti. Često se pitam koji je uzrok i šta je ustvari razlogom
zbog čega je moj otac pored živih roditelja, brata i dvije starije sestre, ostao osuđen da istrajava kao
siroče.
5.
Te godine ni jednom nije otišao na teren. Radio je uobičajeno radno vrijeme; od osam do četiri i već u
pola pet sjedio bi za kuhinjskim stolom. Potpuno trijezan i bolno umoran. U našoj kući sve rjeđe, gost je
bivao Dušan Rogozin. Danas, dok zamišljam njegovo bivše lice, ne sjećam se ustvari da sam ga više ikad
i vidio. Ako i jesam, onda je to moglo biti samo u snu, uz neku poruku ostavljenu na kutiji cigareta, nakon
koje će se, na crvenoj podlozi, džilitnuti jedan konj.
O, koliko sam samo bogatstvo stjecao u svojim snovima.
6.
Otac je, na opšte iznenađenje, prestao piti u godini rođenja moje sestre. I oko toga je bilo svakavih pizdarija.
Majka nije vjerovala da je odluka koju je naprečac donio odmjerena i da je trajna: Sigurno se negdje
otrovao, pa mu prisjelo, govorila je kad on ne bi bio tu. Čim otrov izađe iz njega, e, majko draga, opet će
osvitati u kafani.
Ali nije.
Biće da se jako otrovao i da ga otrov još drži, jer, evo, tridesetak godina je prošlo, a on ni kapi alkohola
nije okusio.
Nudili su mu silan novac samo da popije jednu čašu, uvjereni da će se tako ponovo stropoštati u staru
naviku. Odbio je. Polako se osipalo društvo s kojim je dočekivao zore bdijući nad flašom konjaka, i on je
u jednom trenutku ostao sam za stolom. Zurio je u čašu mineralne vode pred sobom a onda se pridigao,
namignuo konobaru, prebacio jaknu preko ramena i otišao ravno u uspomenu.
Radio je u firmi koja se, nekako, udvornički, s mirisom nadolazećeg kapitalizma, zvala Kolor Servis. Trpio
je napravde, ili, poštenije je reći - nije znao držati jezik za zubima. Jednom su mu nabili na nos kako je,
61