preuzmite osmi broj časopisa - sic

ma iznenada oživjela onaj davno sahranjeni lik Ane Bašlak, u njemu je izazvala neslućenu paniku. Razmišljajući
o ženama koje je sretao po prljavim, zatvorskim hodnicima i dvoranama za posjete, gledajući
ih kroz čelične rešetke kako odlaze u svoje tople, sanjive daljine, on se već devet godina bezuspješno
nosi s tim osjećajem usporedbe kao sa kakvim čudovištem koje živi u njemu!
Nikada poslije Ane nije volio nijednu; o ženama je danas mislio u zbiru: kao o gomili gorućeg mesa. I
prostitutka Soraja u čijem je krilu, onako jadan i smeten, potražio utjehu odmah po izlasku s robije, i ta
mlada djevojka s velikom halkom u nosu koja sjedi za stolom bistroa Lira, i njegova zamamna, prevrtljiva
Ana, sve je to danas za njega samo kvantitet običnog, ženskog mesa o kojem treba razmišljati posve
somatski, bez emocija.
MISAO O POSJETU majci bubrila je u Afanu nečujno ali sigurno, poput žitnog sjemena u zemljinoj utrobi.
Deset je dana prošlo otkako je saznao za očevu smrt i on se vratio poslu keramičara (zanat koji je izučio
u zatvoru) ali je onaj tegobni umor i dalje osjećao. Nosio ga je u svome tijelu kao zametak jedne duge,
neobjašnjive bolesti, kao kiptanje živaca i nemoć krvi, zbog čega je sve češće zapadao u neurastenične
krize.
Taj se sindrom Stepskog vuka u Afanu znao pojaviti niotkud i otrovati njegov stomak naglo i potpuno;
činilo mu se da pred tim beskrajnim, zamagljenim prostorima svojih bivših i budućih života oduvijek
stoji potpuno sam: ni majke, ni oca, nikoga nema u toj pustoj, vučjoj samoći.
Nije taj osjećaj imao nikakvu zbiljsku konkretnost, nije se vezao ni za jednu određenu situaciju, pojavu ili
predmet - moglo ga je izazvati bilo šta i bilo kad: umor, lice na ulici, kloparanje vjetra u prozorima, mlaz
otvorene slavine, dodir bilijarskih kugli, zvuk kašike koja struže o dno tanjura, bat keramičarskog čekića,
ili pak neki određeni miris, preliv dana, pa čak i misao dnevno frivolna i obična.
Ta samoća koju je osjećao nije bila ona ista na koju se već odavno bio navikao i koju je, na kraju krajeva,
zavolio: ona u koju se godinama svjesno povlačio pred svijetom najrazličitijeg zatvorskog šljama
i grozotama jednog korumpiranog i pokvarenog tranzicijskog društva, ispunjena knjigama i kamenim
figuricama koje je grnčao s predanošću i strpljenjem čovjeka kojem je ubijanje vremena jedina zadaća
u životu. Ova druga, nova samoća, koja je u njegov život prodirala poput prljave vode, bila mu je nekako
tegobno besprostorna i posvudašna u isto vrijeme, jer se ticala jednog drugog, mnogo većeg svijeta:
svijeta njegove slobode. A taj njegov svijet, na kraju, u svome zbiru, to je bila jedna sakralna, duboko intimna
melanholija od koje mu je u posljednje vrijeme sve češće treperilo srce: vidjeti majku, objasniti se s
njom, ponovo osjetiti one njene tvrde, naborane dlanove na svome licu, zaspati opijen mirisom mlijeka
u njenom krilu, utješiti je sada kada je sama i slomljena...
Majka!
Znao je Afan da su to sve samo puke melanholije i fantazme buntovnog sina i da mu ta krhka, bolećiva
žena, koja je cijeli svoj život provela nastojeći usrećiti one s kojima živi, nikada neće oprostiti onaj
neshvatljivi zločin kojim je za sva vremena zaprljao i sebe i nju. I oca.
KAO SMRT PRAZNE Irisine oči, Afan je prvi puta vidio jednog od onih žarkih augustovskih dana, na
samom početku svoga novog, mostarskog života. Iz nekih mračnih, eonskih daljina, preko gomile svježih
jabuka poslaganih na daščanu plohu pijačnog štanda, iz jutra u jutro, pratila su ga ta dva krupna ugarka
kao brončane oči kakvog kipa ili lutke, a da zapravo ni sam nije mogao naslutiti šta te oči žele i zašto
prate baš njega. A onda je jednoga jutra na onim svojim dugim, vižljastim nogama koje su nekom nevidljivom
mladošću prkosile staračkoj tromosti i kostobolji, Iris Mrgan iskoračila preda nj, kao zloduh, govoreći
svojim glasnim i poprilično nerazgovjetnim altom koji je brujao u masi kao raspuklo zvono, kako je
čula da gospodin traži smještaj, a jedna je soba u njenom stanu trenutno prazna, ako je potrebno ona
će je pospremati i čistiti, i opet ga neće koštati mnogo, tek stotku mjesečno, ali samo ako se odmah useli
jer novac joj treba hitno i neodgodivo.
! pROZa
Slušajući fijukanje vjetra u velikim, nezaliječenim šrapnelskim rupama na iskasapljenoj fasadi, dok se iz
porculanske šolje u njegovim rukama dimilo podgrijano mlijeko, Afan se često pitao nije li zapravo pogriješio
što se uselio u taj potpuno rastureni prostor, koji je, nekoć, za zlatnih vremena porodice Mrgan, od
mostarske duhanske fabrike na korištenje dobio rahmetli Izet, Irisin muž. Tri se mjeseca već tako zlopati
i smrzava kao kakvo štene među tim žutim, natečenim zidovima ironično ukrašenim kojekakvim goblenima
i girlandama, a samo zbog toga što zna da je sve to ekonomska računica koja jedno posvojeno,
bolesno, šestogodišnje dijete možda može spasiti sigurne smrti.
58 (sic!)