preuzmite osmi broj časopisa - sic

(sic!)
Kakav je to život i kakav je to otac kad se sjećanje na njega može sažeti u svega nekoliko slika, pa ti se
čini da izvan njih uopće nije ni postojao?! Smjenjuju se te slike u Afanovoj glavi dok u njima pokušava
odvojiti ono što se zaista desilo od onog što je, s vremenom, tim slikama pridodala njegova uobrazilja
i čini mu se kao da stoji nad površinom rijeke i tek na momente uspijeva, u njenim zelenim dubinama,
razlučiti stvarnost od optičkih varki.
Ide, tako, njegov otac niz Adu, tapka sklopljenim kišobranom o izrupanu cestu i nijemim klimoglavima
pozdravlja stolačku gospodu, slobodna ruka mu nezgrapno visi niz tijelo i Afan se za nju drži napeto
i nesigurno, kao za slomljenu granu. Muči ga bezbojnost očevog dodira, muči ga to što ga uopće ne
primjećuje i što se iz njegove perspektive važnijim čini onaj crni, stoput popravljani stari kišobran koji
očevom koraku daje ritam i ton, čini ga nekako višim i važnijim, a on ga unizuje i usporava, i još mu, k
tome, dosađuje svojim glupim pitanjima o tome ko brani bolje, Simović ili Ljukovčan, a ona se odbijaju
o njegovu šutnju kao što se fudbalska lopta odbija o okvir gola. Pruža se ta bezvoljna očeva ruka kroz
cijelo jedno vrijeme i on se drži za nju jer je samo po tom ono što jest, njegov sin jedinac, a još ne zna
zapravo da bi je najrađe pustio i nestao u provaliji koja se otvara pod njim.
Mučno je bilo rasti, učiti tablicu množenja, ići na dodatne časove hemije ili trenirati nogomet, a istovremeno
željeti da ti je otac neko drugi ili da ga uopće nemaš. Ništa se nije promijenilo ni kada su, nekoliko
mjeseci prije nego će izbiti rat, odselili u Austriju kod Afanove tetke, osim što je fotelju od mebl-štofa
zamijenila stolica za ljuljanje a background očeve rezigniranosti ispunile su televizijske vijesti o spaljenim
gradovima, poklanim civilima i neuspjelim pokušajima sklapanja primirja. Iz tog je perioda Afan
pamtio njegove nespretne solilokvije o važnosti fakultetske diplome u ljudskom životu koje bi mu držao
na uporno majčino inzistiranje. Ti kratki, mučni monolozi uvijek bi završavali iznenada, nekom lažnom
isprikom ili ćutanjem koje bi nastupilo u pola rečenice, kao pobjeda jedne opće bezvoljnosti nad iluzijom
očinske ljubavi. S vremenom, to ćutanje je postalo jedini način da jedan drugom kažu kako se ništa u
njihovim životima nije promijenilo i kako će među njima zauvijek sve ostati isto, bez obzira da li i sutra
živjeli u Beču, vrate se u Stolac ili odsele na Bermudski trougao.
Za šest bečkih godina Hazim Bralj nijednom nije spomenuo riječ Stolac, niti ju je na bilo koji način svojim
šutnjama podrazumijevao, kao da je neko hirurški precizno iz spektra njegovih interesa odstranio cijeli
jedan život u pokušaju da na privremenost, u kojoj se silom prilika zatekao, nakalemi drugi. Već prvih
mjeseci, kada je postalo izvjesno da će njihov boravak u Beču potrajati duže od planiranog, badžanak
Vlado mu je našao posao u Demelu, najvećoj bečkoj slastičarni, pa je svakim danom osim nedjelje, Bečlijama
dostavljao čokoladne rolate i Sacher torte. I sve se u njegovoj realnosti ponovo počelo odvijati u
ustaljenim ciklusima, od kafe u 6 i 30 do sljezovog čaja pred spavanje, samo su šetnje Kärntner Straßeom
zamijenile popodnevne izlete do na Begovinu, no tu razliku Hazim Bralj kao da i nije opažao.
I tako je, u toj prozirnoj kapsuli, pedest i sedam godina trajao jedan život, odolijevajući svakom kiptanju
krvi i eksploziji nerava, kao predmet kojem je dato da se kreće i govori, a onda je, dvadeset osam mjeseci
nakon povratka u Stolac, u onoj strašnoj noći Afanovog priznanja, taj isti predmet pokazao prve simptome
ljudskosti kada je, laganom kretnjom, ne gledajući nigdje određeno i ne govoreći ništa, u tišini koja
je razdirala uši, gurnuo čašu preko ruba stola a ona pala na pod, ne razbivši se. Nije rekao ni riječ, nije ni
trebao, jer je, tu, pod zelenkastim svjetlom sjenila, po prvi put njegova šutnja dobila boju i Afan je jasno
osjećao njegov prijezir i mržnju kao nož pod vlastitim grlom.
Najzad je odložio pismo pustivši da mu iz svijesti iščili i posljednja pročitana riječ: nije želio pamtiti ništa
osim golog trenutka. Eto, oca više nema, samo što nije bio siguran je li ga izgubio tog dana, prije dvije i
po sedmice ili prije devet godina. Pogledao je kroz prozor uz koji je predvečerje stiskalo svoj hladni, grimizni
obraz. Kada bi mogao biti taj vjetar: bez tijela i krvi, samo zrak koji struji ka nekoj dalekoj, večernjoj
hladnoći.
SUTRADAN JE NAZVAO na posao i rekao da ima zapaljenje grla. Cijelo jutro je preležao u krevetu osjećajući
umor u kostima, u glavi, u mislima, u svemu. Vani je padala kiša, čulo se kako automobili slinavo
kližu po mokroj cesti i kako nekakvi duboki, promrzli glasovi pod prozorom razgovaraju o politici. Nije
više razmišljao o ocu. Uspomena na njeg bila je odveć hladna i daleka pa mu je lako iskliznula iz misli.
Odbija tako sat na zidu, već je pola jedanaest i već stanom odzvanjaju groteskne kretnje nagluhe gazdarice
Iris, a Afan još uvijek bezvoljno gleda u žute plafonske fleke i prisjeća se onih dugih kišnih agonija
tokom kojih bi mu robijaški dani tako nepodnošljivo nalikovali jedan na drugi da je jedva uspijevao zadržati
svijest o kretanju vremena. I upravo je ta zaglavljenost u vremenu i prostoru, gdje slika vanjsko-
55