Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Edin Salčinović<br />
Story Tellers Club<br />
Banalizacija<br />
zločina i<br />
moRBidne<br />
atRakcije u<br />
Šehidu zilhada<br />
ključanina<br />
Odgovor je jedan: tako što će se o ljudskim patnjama<br />
reći istina, a uvjet svake istine jeste<br />
potreba da patnja progovori. Teret objektivne<br />
posredovanosti ostaje prenebregnut estetskim<br />
postupkom, ekspresivna priroda literarne<br />
riječi ostavlja mogućnost takvog prenebregnuća,<br />
književni iskaz prihvata realnu patnju odbacujući<br />
njene sakrosantne transcendencije. Prava<br />
književnost uvijek govori o realnim patnjama. Jedino<br />
književnost može odbaciti popularni žargon<br />
opterećen zveckavim floskulama, kabastim formulacijama<br />
i neostrašćenim frazama o životu,<br />
jedino književnost može iskazati emociju u kojoj<br />
se zrcali procesualnost svih životnih očitovanja,<br />
emociju neodvojivu od životnih oprečnosti i<br />
sukoba. Naravno, onda kada književnost ne piše<br />
producent da zadovolji potrebe recipijentovih<br />
strasti.<br />
Hoćemo lance<br />
Čemu služe knjige? Zadovoljstvu u tekstu? Ako<br />
je tome tako onda se mora priznati da je literatura<br />
roba zarobljena u proizvodno-potrošačkom<br />
lancu producent-djelo-recipijent. Literatura<br />
je prema tome puki moment u realnosti,<br />
djelatnost u sveopćoj diobi rada. Naivna nastojanja<br />
da se ovo ograničenje prevaziđe stvorila<br />
su disproporciju književnosti spram realnosti,<br />
zaboravljajući na samo ograničenje i odbacujući<br />
realnost kao nešto tuđe. Potekla iz takvih nastojanja<br />
literatura ne želi promišljati sebe u cjelini<br />
koja ju je monopolizirala kao svoj objekt, ne želi<br />
saznavati koliko je ona sama sve do svoje unutrašnje<br />
sazdanosti i imanentne istine povezana<br />
s tom cjelinom. Njezina samokritička reflek-<br />
sija odavno je otupjela pod lakirovkama boljih<br />
honorara i komforom akademijskog namještaja.<br />
Rado bih se složio sa onima koji smatraju da<br />
književnost nije roba, ali nevolju s tom mišlju je<br />
odavno dijagnosticirao Theodor Adorno: Nijedna<br />
teorija ne može više umaći tržištu: svaka se nudi<br />
kao jedno od mogućih konkurirajućih mišljenja,<br />
sve su na izboru, sve bivaju progutane. Misao se<br />
ne može naočnjacima zaštiti od toga: samozadovoljno<br />
uvjerenje da je vlastita teorija izuzeta<br />
od toga završava u samohvalisanju; 1 ali to nije<br />
razlog da se zašuti. Od šutnje je bolji govor koji će<br />
aktivirati proturječja, a proturječje je ono neidentično<br />
pod aspektom identičnosti, rekao bi Adorno.<br />
Iskazati proturječje znači negativno odrediti<br />
prethodno postojeću cjelinu identičnosti, negirati<br />
totalnu identičnost, raspršiti temeljnu fantazmu<br />
i govoriti slobodno tako što će se govoriti o vlastitoj<br />
neslobodi. Iskazati proturječje znači reći ne<br />
jezivoj ontologiji koja hoće slijediti jedno temeljno<br />
stanje stvari i stalnim ponavljanjem učiniti ga<br />
invarijantnim. Kada se suprotstavi objektivnim<br />
datostima društvenih struktura, takav iskaz proturječnosti<br />
rasvjetljava, do kraja njene tačnosti,<br />
Bahtinovu definiciju romana: roman je umjetnički<br />
organizovana društvena govorna raznolikost,<br />
ponekad višejezičnost, i individualna disonanca.<br />
Otuda shvatamo zašto je roman, pravi roman,<br />
uvijek rezistentan spram onoga što se nameće.<br />
Trijada producent-djelo-recipijent pokazala se<br />
dostatnom da opravda svaki modni hir književne<br />
industrije. Recipijent je konačna instanca<br />
procesa književnog stvaranja i jedina mjera za<br />
umijeće književnog zanata; producenti pišu ono<br />
što recipijenti hoće čitati. Takav odnos u entitetu<br />
znanja o književnosti suočava mišljenje sa jednim<br />
bizarnim stanjem svijeta u kojem je svaka<br />
ljudska nesreća, svaka ljudska patnja, svako zlo<br />
počinjeno nad čovjekom, potencijalni predmet<br />
recipijentskog užitka. Pitanje: kako neko može<br />
uživati u nasilju?, zapravo je samo produžetak<br />
ove bizarnosti, umjesto njega prikladnije je pitati:<br />
kako estetski oblikovati govor o nasilju? Odgovor<br />
je jedan: tako što će se o ljudskim patnjama reći<br />
istina, a uvjet svake istine jeste potreba da patnja<br />
progovori. Teret objektivne posredovanosti ostaje<br />
prenebregnut estetskim postupkom, ekspresivna<br />
priroda literarne riječi ostavlja mogućnost takvog<br />
prenebregnuća, književni iskaz prihvata realnu<br />
patnju odbacujući njene sakrosantne transcendencije.<br />
Prava književnost uvijek govori o realnim<br />
patnjama. Jedino književnost može odbaciti<br />
popularni žargon opterećen zveckavim flosku-<br />
1 „Negativna dijalektika“, Theodor Adorno, Beogradski<br />
izdavačko-grafički zavod, Nolit, Beograd 1979. (str. 26)<br />
46 (<strong>sic</strong>!)<br />
!TeMAT<br />
Foto: Almedin Zukić
Change language