You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
(<strong>sic</strong>!)<br />
prvi put u povijesnoj poetici – i to<br />
u ratnoj i logorskoj književnosti od Babelja<br />
naovamo – dogodilo da se se briše razlika<br />
između pisca i čovjeka, između riječi i djela,<br />
između umjetnosti i života; trebalo bi se<br />
samo podsjetiti da su pisci istovremeno i<br />
sudionici logorskog i ratnog svijeta: Pisac<br />
je figura koji se direktno uvjerila u logiku i<br />
besmisao ratnog i logorskog svijeta, i stoga<br />
osjeća posebnu odgovornost da pravilno<br />
rasporedi fakte, da po svom osjećanju<br />
i uvidu postavi u tekstu tu fakcionalnu<br />
mrežu, koju će popuniti kreiranjem i domišljavanjem<br />
kako bi se dobila čvrsta i sugestivna<br />
struktura; osim toga, pisac zbog te i<br />
takve konstrukcije u životu biva progonjen i<br />
mučen; on, zapravo, prevazilazi i dozira svoj<br />
i tuđi strah književnošću, on ne dozvoljava<br />
da strah otupi čovjeka, on mu vraća obličje;<br />
i gdje je tu onda uopšte granica između<br />
umjetnosti i života?<br />
!TeMATMožda se<br />
će napraviti jedan dodatni korak prema stvarnosti:<br />
njegov mladi povratnik-logoraš suočava se s<br />
vanjskim svijetom koji od njega zahtijeva zaborav<br />
patnje i logora: zaboraviti strahote – da bi se<br />
moglo nastaviti živjeti. Mladić se oštro suprotstavlja<br />
tome – on u ironičko postavljenom kraju<br />
romanu drhti od uspomena i nostalgije – on<br />
proklamira sreću u koncentracionim logorima:<br />
„Govoriću o sreći. To jest ako me budu pitali. I ako<br />
je ne zaboravim.“ Zaborav patnje i logora neminovno<br />
vodi ka besudbinstvu odvodeći čovjeka na<br />
kraju u besmisao (i to je, izgleda, neminovnost),<br />
poruka je romana.<br />
To neprestano balansiranje ponad apsurda,<br />
karakteristika je čitave književnosti rata i logora<br />
u dvadesetom vijeku; ta se književnost neprestano<br />
survava u potpuno osjećanje besmisla, da bi<br />
se – krenuvši po niti svoje ujednačene forme koja<br />
stvari izvodi do kraja – ironično uzdizala ponad<br />
pakla do krajnjeg osjećanja patnje kao jedinog<br />
oslonca.<br />
Ta jaka tačka – ta tema Patnje koju su proizvele<br />
grdosije i skalamerije rata i logora iskrsnule u<br />
dvadesetovjekovnom obzoru – predstavlja ustvari<br />
dominantno osjećanje svijeta u toj literaturi; ta<br />
čudovišta, dakle, glavinjaju dotad gotovo neispitanim<br />
poljem čovjekovog postojanja; tematikom<br />
patnje i zla, smisla u patnji, ironije i dostojanstva<br />
u strahu, dvadesetovjekovna literatura uzdigla<br />
se nasuprot zlatnom devetnaestom vijeku koji je<br />
propovijedao znanje, vjeru u ljude, ljubav, žrtvovanje<br />
za druge. Na sve to što su učile knjige, Drža-<br />
va će u dvadesetom vijeku odgovoriti logorom i<br />
ubijanjem: Čehovljevi melanholični intelektulaci,<br />
da su znali za takav ishod svojih najplemenitijih<br />
težnji u Zlu i patnji – kako primjećuje Solženjicin –<br />
promptno i nepovratno bi svi završili u duševnim<br />
bolnicama.<br />
Tako je književnost dvadesetog vijeka – obrnula<br />
sliku svijeta postavši negativom devetnaestovjekovne<br />
književnosti prokazujući je kao nedopustivu<br />
orgiju humanizma (Platonov).<br />
Tragajući po širokom polju patnje koje se otvorilo,<br />
literatura se kretala u širokom rasponu od<br />
faktičnih prosedea Babelja i Šalamova, Kertesza<br />
i Borowskog preko fantastike jednog Platonova<br />
i Bulgakova do poetičke kombinatorike Kiša ili<br />
Pekića ili Solženjicina: literarni fakti su vremenom<br />
deformisani, obnavljani u novim formama i modusima,<br />
domišljavani i uvezivani, njihov je semantički<br />
potencijal proširivan do iznenađujućih granica,<br />
obuhvatajući široke svjetonazorne dimenzije:<br />
patnja i zlo uzdignuti su na razinu simbola u kojem<br />
se zrcali čitava bit jednog svijeta i vremena, i to je<br />
utoljavalo glad saznanja koje obuzima literaturu.<br />
– Ali logika bola koju osjeća pojedinac u vrijednoj<br />
književnosti nije iznevjeravana; razvedena skala<br />
patnje nikada ne biva raskidana u toj simbolizaciji:<br />
dapače, ona se tek tako ubjedljivo razabire<br />
u svim svojim valerima – ona je tek u simbolizaciji<br />
uvjerljiva, i mi je tek tako spoznajemo.<br />
Dominantna estetika danas previdjela je tu ogromnu<br />
refleksiju literaturi o patnji: estetičari su<br />
samo naglašavali otklon od devetnaestovjekovnih<br />
vidika i stilskih ravni, de(kon)strukciju njihovu:<br />
ali je rijetko ko zapazio da je za to vrijeme dezintegracije<br />
stare slike svijeta i iščašenja egzistencijalnih<br />
kategorija satkan novi svjetonazor i čitava<br />
struktura osjećanja; da je čovjek u međuvremenu<br />
ucrtan pred nepreglednim obzorima patnje i zla.<br />
Drugi bitan problem savremene estetike odnosio<br />
se: na angažman, na koncept nadvladavanja<br />
ideologije u glavama ljudi (kako se logori i ratovi<br />
više nikada ne bi ponovili), na agitaciju fiksiranim<br />
činjenicama.<br />
No ne skriva li se djelatna i djelotvorna strana<br />
angažmana – zbog koje aktualna estetika zaboravlja<br />
sve drugo: i forme i posljednja pitanja i velike<br />
slike – upravo u literaturi koja drhti od čežnje i<br />
nemoći da se iskobelja iz apsurda, ironično snivajući<br />
potpuni smisao u bolu, odbijajući nedostojnu<br />
patnju na polovičnoj visini – budući neprekidno<br />
upućena svojoj gladi za apsolutnim; oni koji u toj i<br />
takvoj literaturi ne mogu vidjeti angažman, rekao<br />
bi Camus, ne mogu razumjeti stvarnost pobune i<br />
njen razorni bijes.<br />
45
Change language