You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
li se Babelj stvarno uvjerio u takav tok događanja,<br />
pa ga dostojno prenio u fabuli; da li se sve to<br />
doista zbilo – manje je važno; ono što je važno<br />
jeste da sve to u takvoj jednoj vještoj kompoziciji<br />
– zadobiva značenja i prenosi osjećanja ne<br />
iznevjeravajući logiku bilog strahotnog događaja:<br />
Jevrejka ne može više sresti svoga oca jer je preklan<br />
u stvarnom ratu, i stvari su beznadne. Ono<br />
što je još važnije jeste da Babelj ne iznevjerava<br />
slijed Jevrejkinih osjećaja: ona u svom bolu zaista<br />
ne vidi smisao u klanju svoga oca: ona ne može<br />
vidjeti neku korist od toga: nju samo interesuje<br />
kako oca vratiti – svako široko značenje tih događanja<br />
ostaje joj nedohvatno – ona zna samo za<br />
svoju patnju; i Babelj ostaje usredsređen na takav<br />
smisao i taj osjećaj pojedinčevog bola u čitavoj<br />
svojoj zbirci, ne kockajući se s njim ni u jednom<br />
trenutku. Također, razumljivo je što su u ovoj<br />
literaturi gotovo izostaju scene samožrtvovanja<br />
za druge, uzajamnog pomaganja, spašavanja ljudi;<br />
te geste jednostavno nisu karakteristične za<br />
svijet u kojem će se sve stubokom promijeniti a<br />
<strong>broj</strong>ne kategorije ljudskosti biti iščašene i potrgane<br />
do neprepoznatljivosti – pa bi takve scene<br />
humanosti u uobličenoj slici raznizanog svijeta<br />
koja pretenduje približiti se samoj biti jedne<br />
zastrašujuće stvarnosti djelovale kičasto i netačno,<br />
kao nedostojno naklapanje i konstrukcija: iako<br />
je moguće da su se u stvarnosti zaista dogodile;<br />
ovom prigodom u kojoj se pretenduje na preciznost<br />
i nepotkupljivost forme, u kojoj se rješava<br />
široki svevremeni problem čovjeka postojanja u<br />
okvirima jedne neviđene strahote – takve scene<br />
naprosto ne bivaju: i tu se još jednom potvrđuje<br />
fikcija kao tačniji dio konkretne nemilosrdne<br />
stvarnosti.<br />
„Šalamov nam ne otvara nikakav izlaz“, piše<br />
Andrej Sinjavski, „nemilosrdan je prema čitaocu<br />
onoliko koliko je logor bio nemilosrdan prema<br />
njemu. (Posle ovoga, nećemo više moći graditi<br />
kule u vazduhu. Ali, znajući dubine zla, možemo<br />
još pokušati živeti.)“ Patnja kod Šalamova naoko<br />
nema nikakvog smisla; ona se samo svejednako<br />
produžava. Knjiga o Jovu se završava opisom<br />
strašne ljepote koja na kraju osvaja svijet;<br />
Šalamovljevi junaci završavaju umorni po sivim<br />
željezničkim stanicama s kojih trebaju krenuti<br />
u gradove u kojima će ih dočekati novi stražari.<br />
Pred njima je težak put progonstva po pustim<br />
sparušenim selima do neizvjesne rehabilitacije.<br />
Šalamovljev inženjer Kiprejev će i nakon izdržane<br />
kazne ostati u gradovima na dalekom sjeveru, jer<br />
će jedino tu lako disati i vidjeti svoj spokoj. Glebov,<br />
bivši profesor filozofije, također će izjaviti da želi<br />
zatvor, kao jedino mjesto svoje slobode, umjesto<br />
povratka porodici, gdje ga nikada ne bi shvatili, jer:<br />
sve što je njima važno – njemu izgleda tričavo: jer,<br />
ono što je on vidio – čovjek ne smije da vidi i zna.<br />
U konačnici – šta je umjetničko u Babeljevom i<br />
Šalamovljevom djelu (i u ratnoj literaturi ovog<br />
tipa) uopšte? Kako literatura djela na ratu kao<br />
građi? Da li ona tu ima smisla? Šta postiže prigodom<br />
uobličenja?<br />
Samo uobličavati rat već znači objediniti njegovu<br />
pojavnost u svim elementima poetskog djela;<br />
riječi stvaraju iskaz koji u okvirima djela stvara<br />
neraskidivo jedinstvo smisla i stvarnosti; pripovedani<br />
događaj iz života i stvarni događaj pripovijedanja<br />
čine jedinstveni događaj umjetničkog<br />
djela (Bahtin).<br />
Rečeno konkretnije: „Šta je roman ako ne taj svijet<br />
u kojemu djelanje stječe oblik, gdje se izgovaraju<br />
riječi kraja a bića su izručena jedna drugima,<br />
gdje svaki život dobiva lice sudbine. Makar roman<br />
iskazivao samo čežnju, očaj i nedovršenost, on još<br />
stvara oblik i spas. Imenovati očaj, znači promašiti<br />
ga. Književnost očaja proturječnost je u sebi“,<br />
piše Camus u Pobunjenom čovjeku.<br />
Samo posvjedočiti da bi se moglo zaboraviti, ima<br />
li sve to nekog smisla? Pripovijedati kao da si<br />
već mrtav, svodeći osnovni siže na pitanje: kako<br />
preživeti, i da li uopće preživeti kada svi umiru<br />
(Sinjavski) – šta je svrha svega toga? U takvim<br />
nakanama ipak je iskazana neka snaga izraza – i<br />
da li ona nešto znači u krajnjoj liniji? Ima li kakve<br />
koristi od nje?<br />
Camus bi primijetio da Šalamov, pored svog<br />
beznađa, ljudski život vidi kao umjetničko djelo.<br />
Zašto bi inače pisao? Zašto bi iskazivao iskustvo<br />
42 (<strong>sic</strong>!)
Change language