Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
takvim mjestima: rad na stvarnosnoj građi je očit<br />
– svakodnevne datosti su organizovane u siže<br />
djelatan u isticanju poenti i značenja; posloženi<br />
u odgovarajućem kontekstu znakovi imaju minimalan<br />
semantički identitet: kako bismo drugačije<br />
znali za bol i patnju njegovih junaka? Kako bismo<br />
drugačije primili k znanju slučajeve njegovih likova?<br />
Otkud bismo uopšte znali za taj svijet? Šalamov<br />
također neprestano traktatira odmjeravajući<br />
i ironizirajući velika osjećanja u logorskom okružju:<br />
šta se dešava sa strašću i ponosom, budućnošću,<br />
znanjem i požrtvovanošću: on neutralno<br />
konstatira izostanak i iščašenje svih tih kategorija;<br />
i to je nit koja često (gotovo esejistički) uvezuje<br />
fabulu.<br />
Književnost, kako piše Bahtin, svojim razvijenim<br />
žanrovima obogaćuje naš unutrašnji govor novim<br />
postupcima saznavanja i razumijevanja realnosti.<br />
Šta bi uopšte bio rat u našem saznanju – ako ne<br />
niz objektivacija u emocijama i postupcima književnosti<br />
(i umjetnosti uopšte)? Kad ne bi postojala<br />
ta mogućnost iskazivanja i simbolizacija bolnih<br />
iskustava u jeziku, niko ko nije proživio rat nikada<br />
ništa od toga ne bi bio u stanju pojmiti. Da nema<br />
umjetnosti, rat ne bi ni postojao u našem vidokrugu<br />
i saznanju.<br />
Blagodareći ratnoj književnosti (i umjetnosti uopšte),<br />
mi znamo šta sve čovjek radi u ratu; znamo<br />
šta priča, šta sanja i šta čeka; u toj književnosti<br />
mi vidimo čovjeka kako kolje; vidimo ga dok bježi,<br />
dok izdaje, dok se ubija; gledamo kako ga rasijecaju,<br />
kako ga muče, kako nestaje; čujemo ga kako<br />
plače, kako pjeva melanholične pjesme, kako se<br />
ispovijeda, kako pišti; osjetimo njegov strah i očaj,<br />
poniženje njegovo; uvučeni smo u njegova nadanja;<br />
tragamo za dovoljnom dozom dostojanstva:<br />
kako bi se makar na tren obranili od užasa; mi<br />
bivamo upućeni u to kako on preživljava: mi se<br />
s njim pitamo o smislu svog tog njegova stanja;<br />
ta situacija u književnosti nanovo aktualizuje<br />
posljednja pitanja: odakle dolazimo, zašto smo<br />
ovdje, gdje putujemo. – Mi smo s njim nagnani<br />
dosegnuti te odgovore prije trenutka smrti čije je<br />
prisustvo vidljivo na svakom koraku. Sva ta konkretna<br />
pitanja i patnja živog čovjeka bili bi nepostojeće<br />
kategorije, kada se ne bi mogle dostojno<br />
izraziti u jeziku.<br />
Ali gdje je tu granica između stvarnog i izmišljenog?<br />
Šta djeluje bolje na nas? Kako ćemo utvrditi<br />
čvorišta fakcionalne mreže i bridove fikcionalnog<br />
domišljavanja?<br />
Djela prvog vala u uobličenju ratnih i logorskih<br />
tema – u koji spadaju Babelj i Šalamov, kao izravni<br />
sudionici uobličenih događaja – prije svega u<br />
svom prosedeu računaju s literarnim faktima;<br />
nabrajanje činjenica, svjedočenje, montaža užasa,<br />
registri dnevnika, očerka, pisma, skaza, reportaže<br />
– predstavljaju temeljne karakteristike takvog<br />
pisma. Kako smo naveli, piščev rad na toj i takvoj<br />
fakcionalnoj mreži – u konkretnim slučajevima –<br />
odnosi se na lirizaciju činjenica kod Babelja ili na<br />
vještu kompozicionu konstrukciju kod Šalamova.<br />
Ali potrebno se upitati: šta je sa daljim <strong>osmi</strong>šljavanjem<br />
i raspirivanjem tog potencijala fakcionalne<br />
prisutnosti? Da li je moguća eksplozija tih<br />
fakata u okvirima jednog drugog prosedea? Da li<br />
bi na osnovu njih bio moguć proboj u formi? Da<br />
li bi bio dopušten trenutak kada bi pisac počeo<br />
izmišljati? Prenaglašavati i preoblikovati i razrađivati<br />
fakte? Nastaviti tamo gdje je Šalamovljeva<br />
i Babeljeva književnost stala?<br />
Neutralni opis ratne (i uopšte totalitarističke)<br />
stvarnosti kod Platonova eksplodira u fantastiku,<br />
u nepodnošljivom srazu između sadržine i tona:<br />
da li Platonov iznevjerava istinu i iskustva historije,<br />
kada medvjed-kovač kao udarnik u nekom<br />
zabačenom ruskom gradu počne provoditi kolektivizaciju?<br />
Nesumnjivo je da postoji tendencija literature da<br />
mimetizira svakodnevni život; ali kada i kako to<br />
raspoređivanje literarnih fakata – govorimo o vrijednoj<br />
literaturi – popunjava svoj udio u stvaranje<br />
velikih slika koje opajaju i otvaraju oči značajnim<br />
spoznajama? Koliko je dopušteno prometanje<br />
golih fakata u nefaktične slike – u dosezanje skrivene<br />
stvarnosti, u otkrivanje tamne strane njene<br />
biti? Totalna slika saznanja, dopiranje do apsolutnog,<br />
rekao bi Broch, uspijeva jedino u simboličkom<br />
ostvarenju književnog djela: i to ostvarenje<br />
nikada nije realno ali jeste simboličko; u sjedinjavajućoj<br />
sintaksi jednog djela, u zatvorenosti njegove<br />
kosmogonije – jedino je moguće ukazanje<br />
tog simbola čitavog jednog svijeta, koji dostojno<br />
odgovara na nestrpljenje saznanja u jednoj stvaralačkoj<br />
konstituciji.<br />
Koliko dati simbol mora biti utemeljen na faktima?<br />
Prije svega – literatura brižljivo sugerira<br />
kontekst: ona ne dopušta da simbol ili fantastika<br />
budu protumačeni u nekom drugom okviru –<br />
jer ukida njihovu samodovoljnost i podređuje ih<br />
nekom cilju; ona bdije nad značenjima usmjeravajući<br />
ih u tematski okvir kojim je zaokupljena.<br />
Također: i kad počne domišljavati i dopunjavati<br />
i razrađivati fakte – literatura odbija odstupanje<br />
od njihove logike i značenja; ona ne napušta vizir<br />
koji sugeriraju fakti, posloženi u minimumu svoje<br />
smislenosti; vrijedna literatura neće upotrijebiti ta<br />
značenja u isticanju ideološke vjere ili smisla koje<br />
40 (<strong>sic</strong>!)<br />
!TeMAT<br />
Foto: Emir Vrućak
Change language