RASPRAVE o nacionalnom identitetu - Institut za istoriju Sarajevo

50
Ivo Goldstein
da bi 1968. bila izabrana za predsjednicu CK SKH. Dabčević-Kučar bila je
odličan govornik, mogla je pokrenuti i pridobiti ljude. u tom krugu ljudi bio
je Miko tripalo (1926-1995), koji 1962. postaje sekretar Gradskog komiteta
SKH zagreba, a 1966. predsjednik Izvršnog komiteta CK SKH (kasnije će
tripalo postati član Predsjedništva SFRj). tripalo je bio dinamičan, komunikativan,
borben, uz to ga je i tito cijenio i volio. 28 Osim njih dvoje ističu se
i Ivan šibl (1917–1989), potom Pero Pirker (1927-1972), od 1963. zagrebački
gradonačelnik te od 1969. sekretar Izvršnog komiteta SKH. Dragutin Haramija
(1923) bio je riječki gradonačelnik, a od 1969. predsjednik Izvršnog
vijeća Sabora SRH. Srećko Bijelić (1930-2004) bio je od 1969. predsjednik
Gradskog komiteta SKH zagreba, potom i član Predsjedništva SKj. taj krug
ljudi imao je, uz manje (nebitne) razlike jedinstven stav – zauzimao se za radikalan
preobražaj gospodarskog sustava i demokratizaciju političkog života.
Do kraja 1971, kada je pokret, po uzoru na Praško, nazvan Hrvatskim
proljećem, nasilno ugušen, u njega se bio spontano uključio velik dio hrvatskog
naroda te ga javno i masovno podržavao. Iako su u tom događajima bogatom i
relativno kratkom vremenu do izražaja dolazile različite ideološke, nacionalne
i socijalne težnje, među kojima se mnoge i nisu mogle eksplicirati zbog ograničene
demokratizacije društva, u pokretu su dominirale dvije osnovne ideje
– nacionalna i liberalno-demokratska. u nekih sudionika i u nekim prilikama
isticala se više jedna ideja nego druga, ali su se najčešće javljale pomiješane,
uglavnom s dominacijom nacionalne. 29
Ni te dvije osnovne ideje nikad nisu bile jasno definirane i analizirane,
a zbog straha mnogi nisu ni mogli iznositi sve što su mislili. Prema svemu
sudeći, među članstvom Matice hrvatske i studentima prilično je bilo rašireno
uvjerenje da je svaka jugoslavija tamnica Hrvata, a da su hrvatski komunisti
izvršili nacionalnu izdaju, drugim riječima, bili su hrvatski separatisti i antikomunisti.
Istodobno u nekim se napisima i istupima mogla između redaka
pročitati ambicija potpunog osamostaljivanja Hrvatske, iako su u javnosti dominirala
mišljenja da je cilj procesa što samostalnija Hrvatska, ali u jugoslaviji.
Oni koji su željeli izdvajanje iz jugoslavije nisu se to usuđivali jasno izreći u
javnosti ili otvoreno napisati.
28 Dabčević-Kučar, ‘71 hrvatski snovi i stvarnost, 110, 144.
29 O tome vidi i šute, 1971. kao uvod u 1991., 457.
RASPRAVE O NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA