RASPRAVE o nacionalnom identitetu - Institut za istoriju Sarajevo

276
Husnija Kamberović, priređivač
a sloboda naroda bez slobode ličnosti vodi izravno u nacionalnu oligarhiju.
Nema druge slobode naroda do one koja vodi ka davanju građanskih, a zatim
stvarnih prava pojedincu, ličnosti.
aktueliziranje “međunacionalnog kompleksa” može se u gruboj skici svesti
na dva motiva: ili je proizvođač prikraćen kao samoupravljač ili je pak
birokrata u tom našao djelotvorno sredstvo zaštite vlastite pozicije. jer, dok
je radnik slobodan kao proizvođač i samoupravljač, dotle on nema potrebe da
insistira na slobodi sebe kao Srbina, Hrvata, Muslimana. Kad mu je ta sloboda
uskraćena, onda on traži kompenzaciju u pripadnosti nacionalnoj grupi,
posredstvom koje nastoji da izbori viši stepen vlastite slobode. S druge strane,
ako birokratija skreće pozornost na nacionalni fenomen, to je obično mistifikacija
u kojoj se krije poistovjećivanje birokrate sa nacijom; kako je njemu,
tako je i grupi, koju on, navodno, predstavlja. “Korisno je za čovjeka koji nema
ličnosti” – pisao je Gramši – “da proglasi kako je osnovno biti nacionalan”. Na
emotivnom zagrijavanju može se ponekad praviti i vlastita karijera.”
Ovakvim pristupom Ćimić je nagovijestio pretežno teorijski pristup, ali
ne odvojen od društvene stvarnosti kraja 1960-ih godina. On se usmjerio na
dva vrlo važna pitanja u vezi s nacionalnim pitanjem: odnos nacije i religije, te
mogućnost konstituiranja nacija u socijalizmu. On je ovdje odmah istaknuo
tezu kako je religija u Bosni i Hercegovini “jedna od značajnih vododjelnica
među postojećim nacionalnostima. Da nacionalne razlike mogu postojati,
uprkos snažne srodnosti po porijeklu, gotovo samo za to što postoje razlike
u vjerskim konfesijama, pokazuje upravo primjer Srba, Hrvata i Muslimana
u BiH. Religijski momenat, naime, prati i pojavu nacije. Religija je dublja i
čvršća, dok je nacionalno osjećanje razlivenije i površnije. u početku imamo
na našem tlu vjerske, a ne i nacionalne razlike, dok se religijske razlike kasnije
javljaju upravo kao nacionalne razlike. Kada se religija ne može u cjelini socijalno
afirmisati, ona se rado podvodi pod naciju. Intenziviranje nacionalnih
osjećanja dijelom rezultira i iz toga, iako je prije svega opredijeljeno proširenjem
slobode. u nas se pokušava vršiti mistifikaciono afirmisanje religije
na taj način što se oštro na površini društva protivstavlja afirmacija nacije i
negacija religije, kao da između ta dva činioca ne postoji intimno prožimanje.
I ovoga puta došla je do izražaja lukavost narodnog uma koji religijske potrebe
zadovoljava posredstvom nacionalne forme, i obrnuto.”
RASPRAVE O NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA