RASPRAVE o nacionalnom identitetu - Institut za istoriju Sarajevo

i definiranje nacionalnog jezika i njegovog imena. 17
Iz svega navedenog, izuzev u pitanju nacionalne nominacije, o čemu će
kasnije biti govora, ova grupa nastoji bosanskohercegovačke Muslimane de-
„Pisana autentičnim bosansko-muslimanskim (o.a. članak je pisan od strane predstavnika
vjerske struje unutar muslimanskog nacionalnog preporoda krajem devedesetih) jezikom,
koji je Enver Čolaković kao nijedan naš pisac vjerno sačuvao ne samo u njegovoj leksici,
već i u sintaksi, u frazama i akcentualizaciji, Legenda o Ali-paši, zbilja je najljepši roman
bosansko-muslimanske književnosti.”. Džemaludin latić, “Najljepši roman muslimanske
književnosti”. Preporod, Sarajevo, 15. februar 1990, 9.
„Izdavačko-trgovinsko preduzeće Bosna nudi preko narudžbenica – Muslimanska biblioteka
je biblioteka koja ispisuje muslimanski kulturno-povijesni krug. I vrijeme u tom krugu.
– ABC Muslimana, Porijeklo bosanskih Muslimana od Muhameda Hadžijahića, Islamsku deklaraciju
od alije Izetbegovića te Kratka uputa u povijest Bosne i Hercegovine od Safvet-bega
Bašagića.”. Preporod, Sarajevo, 1. novembar 1990, 22.
Knjiga alije Isakovića O nacionaliziranju Muslimana se također promovira kroz Preporod,
Preporod, Sarajevo, 1. mart 1990, 13.
17 “Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. ako je to
manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke, a ne lingvističke naravi. (....) neimenovanje
i (ne)priznavanje bosanskog jezika bilo [je] u korelaciji s političkim (ne)imenovanjem
bosanske nacije, posebno bosanskih Muslimana (Bošnjaka). (...) Nesumnjivo je da su hrvatska
varijanta i srpska varijanta današnjeg zajedničkog jezika, stvarno i nominalno, dva
sistema u funkciji posebnih jezika te bosansku varijantu također smatram bosanskim jezikom,
s istom razložnošću...(...) Bez obzira što je naš zajednički jezik, u osnovi, jedan jezik,
on nije jedinstven jezik, što se razumije.(....) Muslimanski narod, bez obzira kako se nazivao
u različitim historijskim okolnostima, uvijek je svoj jezik imenovao bosanskim, kako u narodnom
govoru, tako i u književnosti i u brojnim lingvističkim djelima. termin bosanski
jezik upotrebljavali su i drugi koji su se smatrali Bošnjacima (Bosancima), bez obzira u kom
smislu se to (tada) podrazumijevalo, u kojoj mjeri i do kada. Bosanski jezik i danas imenuju
svojim jezikom znatne skupine Muslimana izvan BiH (Sandžak, Crna Gora, Kosovo
i Makedonija), te u iseljeništvu u turskoj i drugdje.tako je bosanski jezik konstitutivna
komponenta bosanskomuslimanskog nacionalnog bića, a našu jezičku politiku određujemo
našom novom društvenom zbiljom (podvukla S.V.) Bosanski jezik, prema književnom hrvatskom
i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika, između
dijalekatskog i književnog i ima-za južnoslavenske prilike-izvanredan kontinuitet, jezičku
ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski
književni jezik do početaka Vukovih i Gajevih reformi sredinom prošlog vijeka.to što
u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali
su bosančicom i arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija
deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka.”. alija Isaković, “Bosanski jezik”. Ogledalo,
Sarajevo, januar/februar 1991, 9.
192
Sabina Veladžić
RASPRAVE O NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA