OKRUGLI STO - Duhovnost u djelu Nehdžu-L-Belaga ... - Ibn Sina

OKRUGLI STO - Duhovnost u djelu Nehdžu-L-Belaga (Staza rječitosti)
Sadržaj
Dr. Ali Reza Ansari ..................................................................................................................................... 2
Midhat ef. Čelebić - Obrisi duhovnosti u "Nehdžul-Belagi" ...................................................................... 4
Mehmedalija Hadžić, profesor .................................................................................................................. 9

Dr. Ali Reza Ansari
Bismillahir-rahmanir-rahim
Među uzvišene vrijednosti govorenja vođe pravovjernih hazreti Alija, koje danas imamo u rukama
sabrane u knjizi pod naslovom Nehdžu-l-Belaga (Staza rječitosti), spada i to da ne tretiraju jedno strogo
definisano područje. Hazreti Ali u svojim tumačenjima nije, kako bi to Iranci rekli, uzjahao konja za samo
jednog mejdana, nego se bavi širokom lepezom tema, od kojih su neke čak međusobno kontradiktorne.
Nehdžu-l-Belaga je uzvišeno djelo, i to ne samo u jednom području. Ona predstavlja čitav zasebni svijet u
kome se nalazi mnoštvo drugih - svijet znanja i spoznaje, svijet književne i govorničke vještine, svijet
sklada, svijet politike, svijet epopeja, svijet pravedne vladavine, svijet morala i samoočišćenja, svijet
bogoštovlja, svijet džihada i društvene problematike itd. Uzvišena je, dakle, u jednom širokom smislu i
nipošto nije tematski ograničena. Rumi je npr. izvanredan u iznalaženju blistavih primjera, Sa’‘di u
didaktici, Firdusi u epici, Hafiz u gnozi, Šekspir u drami i sl. Nehdžu-l-belaga je, međutim, svestrano
govorenje i ne ograničava se na jedno područje, što je jedan od njenih najizrazitijih kvaliteta. Govorenje
je poslanica duha, pa se govorenje svakog govornika odnosi na baš onaj svijet u kome boravi njegov duh.
Naravno, govorenje koje tretira više ovakvih svjetova znak je da govornikov duh nije okupiran samo
jednim od njih. On boravi u svima njima, ili, kako bi to gnostici kazali, on je savršen čovjek. I doista, niti
jedan drugi epitet ne može biti prikladniji za autora Nedžu-l-Belage, nego li je to ova odrednica - savršeni
čovjek. Merhum šejh Muhammed Abduhu, negdašnji egipatski muftija, upoznavši se daleko od svoje
domovine sa Nehdžu-l-Belagom je kazao: »Ne može među ljudima koji govore arapski jezik biti iko ko bi
ustvrdio da izuzev Kur’‘ana i Poslanikovih s.a.v.s. govorenja postoji uzvišenije, elokventnije, značenjima
obilatije i kompletnije govorenje od hazreti Alijevog.« Ili, kao što kaza Sejjid Radi koji je prije hiljadu
godina uspio sakupiti govorenja, pisma i izreke imama Alija i ponuditi ih svijetu u knjizi koju naziva Staza
rječitosti: »Vođa pravovjernih predstavlja izvor, osnov i temelj umijeća govorenja, a pravila tog umijeća
oslanjaju se na njega.« Svaki govornik bi trebalo da ga slijedi i svaki savjetodavac da ga uzme kao svog
uzora. Međutim, oni ga ne dostižu, već zaostaju za njim, stoga što je u svakoj njegovoj riječi znak
Božanskog znanja i miris Poslanikovog s.a.v.s. govorenja. Ibn Hadid, islamski učenjak iz 7. hidžretskog
stoljeća, s pravom kaže: »Uistinu je Alijev govor niži od govora Stvoritelja, a viši od govora stvorenja.« I
zaista, Nehdžu-l-belaga je svijet koji u sebi smiruje više svjetova. Ono je govorenje savršenog čovjeka,
koje upućuje ljude na postojanje i ostajanje čovjekom. Međutim, po hiljadu puta avaj, jer je Nehdžu-lbelaga
još uvijek stranac i nepoznanica među islamskim ummetom. Nadati se da će baš ova rječitost i
višedimenzionalost Nehdžu-l-belage, koje su iznad prostorne i vremenske ograničenosti, uspjeti da
probude i okupe srca muslimana. I po sto puta avaj, jer Nehdžu-l-belagu više poznaju i cijene
nemuslimani, dok mi još uvijek ne zahvatamo iz ovog okena znanja i spoznaje onoliko koliko nam treba
da utolimo svoju žeđ. Jedna od najuzvišenijih dimenzija ovog djela višeg od ljudskog, a nižeg od Božijeg,
jeste njegova duhovnost i umijeće izgradnje ljudske ličnosti. Od 239 govora koje je sakupio Sejjid Radi
njih 86 su didaktičke prirode, a od 79 pisma, 25 njih tiču se čiste duhovnosti. I sve to izvan onoga što je
ovaj hazretlija kazao o bogoštovlju, ibadetu. A takva govorenja odbjelodanjuju takve razine bogoštovlja
kao što su robovanje slobodnih, noćno moljenje, prikaz istinskog vjernika, istrajnost u ibadetu i sl. U

svojoj didaktičko-duhovnoj dimenziji Nehdžu-l-belaga govori o značenju bogobojaznosti, ljudskim
obavezama i dužnostima, odricanju, islamskoj askezi i njenoj razlici u odnosu na pojam askeze u
kršćanstvu, o zlu ovog svijeta i vezanja srca za njega, samozaboravu i samoljublju. Ako hazreti Ali govori i
o vladavini, politici i društvenoj pravdi, govori to na razini duhovnosti i bogoštovlja, pa stoga na Nehdžu-lbelagu
treba gledati kao na svijet duhovnosti. Želio bih na kraju da se zahvalim svima prisutnim koji su
svojim dolaskom uveličali večerašnji skup, a posebice našim cijenjenim izlagačima Midhat ef. Čelebiću,
prof. Mehmedaliji Hadžiću i dr. Enesu Kariću, koji su se srdačno odazvali našem pozivu i doputovali ovdje
u Zenicu da bi svojim izlaganjima upotpunili naučni karakter večerašnje rasprave.

Midhat ef. Čelebić - Obrisi duhovnosti u "Nehdžul-Belagi"
Utječem se Allahu od spletki, zamki i nabacivanja šejtana prokletog! Sa imenom Allaha, Milosnog,
Premilosnog! Hvala Allahu Koji je udahnućem Duha Svoga poučio Adema - alejhisselam! - svim imenima
Svojim, učinivši ga sjemenkom stabla ljudskosti, čiji je plod pojava Duha Muhammedovog - sallallahu
teala alejhi ve alihi ve sellem!
Da bismo govorili o duhovnosti nužno je, prije svega, ukazati šta to nije duhovnost, budući da se pojmom
duha vrlo često označavaju stvari i pojave koji to nisu. Ovaj svijet je pojam kojim se imenuju
manifestacije opstojanja (mevdžudat) tri područja ili oblasti međusobno povezane, ali po naravi i
pojavnosti različite. To je područje tvari i oblika, područje džina i šejtana i područje duše. Područje tvari ili
oblika ovoga svijeta odnosi se na anorgansku, biljnu i životinjsku razinu manifestacije opstojanja. Ovoj
razini se pristupa na način koji je vezan za saznanja iz fizike, hemije, biologije i drugih znanosti čiji je
razvoj ovisan o rezultatima do kojih se dolazi eksperimentalnom metodom, koja je ograničena tehničkim
mogućnostima. Na taj način znanstveno je učinjeno ovisnim o tehničkim pomagalima, a ne o znanju
naravi i stvarnom stanju stvari. Oni znaju nešto od vanjštine ovosvjetskog života, a u odnosu na ahiret su
nemarni. (Er-Rum, 7) Područje koje obuhvata razne filozofske i ideološke pravce, magiju i mistiku,
svjesnost i proricanje, dobrovoljno i prisilno potčinjavanje, dio je ovoga svijeta koji pripada džinskošejtanskoj
razini manifestacije opstojanja. Preokupiranost ovom oblašću manifestacije opstojanja
evidentna je kako kod svih prošlih, tako i današnjih naroda. Mnogi ovu razinu manifestacije opstojanja
smatraju duhovnom, jer su sebe ograničili njome, pa, koristeći različite metode i rituale, nastoje doći do
nadahnuća, ili, duhovnog prosvjetljenja. ... oni su robovali džinima; većina njih je u njih vjerovala. (Sebe’‘,
41) Treće područje obuhvata potrebe, želje i nagone. To je područje duše, čija se narav pojavljuje kroz
strast i srdžbu, odnosno kao centripetalna i centrifugalna sila bića, koja se prati, registruje i normira
religijskim, psihološkim, sociološkim, političkim i drugim njima srodnim znanostima. Jesi li vidio onoga
koji je uzeo strast svoju za boga svoga, pa zaveo ga je Allah znanjem, i zapečatio sluh njegov i srce
njegovo, i postavio na vid njegov pokrivku? Pa ko će ga uputiti mimo Allaha? Pa zar se nećete poučiti? (El-
Džasije, 23) Razdvajanje područja ovosvjetske manifestacije opstojanja uzelo je maha do te mjere da se
ona tretiraju kao cjeline odvojene i neovisne jedna od druge, pri čemu predani jednoj, vrlo često,
potpuno negiraju vrijednost i svrsishodnost druge. Ustrajavanje na tom obrascu na pozornici života
proizvelo je najteži oblik smutnje, nereda, pohlepe, mržnje i nasilja. Takav razvoj je nužna posljedica
ograničavanja čovjeka razinom ovosvjetskog opstojanja, jer je to razina na kojoj do izražaja dolaze
životinjske osobine i životinjski oblici života i djelovanja, koji, ukoliko se manifestiraju preko čovjeka,
postaju rušilački, uništavajući i razarateljski. Duh je najdublji i najpoticajniji Uzrok stvaranja i kao takav
pojavljuje se u Gospodarevom imperativnom htijenju (emr): Reci: ‘‘Duh je od emra Gospodara moga.’‘
(El-Isra, 85) S obzirom da je čovjek spušten na Zemlju, njegovo porijeklo nije ovosvjetsko, te je, prema
tome, i duhovnost njegova izvanovosvjetska, odnosno nebeska. A ta duhovnost otkrivena je preko onih
koji nose emr, odnosno, oni su mjera duhovnog: Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i
nosiocima emra od vas. (En-Nisa, 59) U sferi svijesti, koja je veza unutarnjeg i vanjskog, svjetlo
duhovnosti pojavljuje se u tri boje: kao spoznaja (ma’‘rifeh), mudrost (hikmeh) i upućenost (hidajeh).

Ondje gdje nema svjetla ljudske duhovnosti vlada tmina, radi koje se pojavnom pristupa bez spoznaje,
mudrosti i upućenosti, a to proizvodi umišljenost, oholost i suprotstavljanje Istini - izvor smutnje, nereda,
pohlepe, mržnje i nasilja. Pa kada ga upotpunim i u njega udahnem Svoga Duha. (Hidžr, 29) Upotpunjenje
znači izjednačavanje unutrašnjeg sadržaja s vanjskim oblikom koji je završen i savršen, a sastoji se u
odumiranja animalne naravi (en-nefsul-hajvanijjeh) i očišćenja mjesta njezinog razvoja - robovanja
dogmatskom bogu (abdijja), kako bi došlo do udahnuća supstance Božije Biti, nakon čega duhovna
supstanca - Sveti Duh - postaje neotuđivim dijelom njegova sopstva. Duhovno je neraskidivim vezama
povezano sa Zakonom, iz kojeg istječe i na čijim temeljima se razvija i jača sposobnost prihvatanja
udahnuća. Slobodno možemo reći da samo islamski Zakon tretira sva tri ovosvjetska područja
manifestacija opstojanja u mjeri koja je odgovarajuća normalnom razvoju i potpunoj zaštiti čovjeka. U
islamskoj duhovnosti Nehdžu-l-Belaga zauzima uzvišeno mjesto, jer je hazreti Alija (Uzvišeni) - radijallahu
anhu! - Murteda - onaj koji zadovoljava i koji je zadovoljan, a to je položaj potpunog ispunjenja
Božanskog imperativnog htijenja (emri irade ilahijjeh). Uzvišenost je stepen potpunog zadovoljstva
Allahovog, s jedne, i potpune sreće robovske, s druge strane, do čega dolazi uzajamnim ispunjenjem
prava Gospodara i roba Njegova, odnosno utvrđenjem i ispunjenjem obećanja (bi sidkil-va’‘di) koji u
potpunosti sadrži zadovoljstvo Gospodara i sreću roba. Taj položaj je ujedno kapija Znanja (babul-ilmi) i
tajna vjerovjesništva (sirrun-nubuvveh). Prenosi se od Vjerovjesnika - sallallahu teala alejhi ve alihi ve
sellem! - da je rekao: "Ja sam grad znanja, a Alija je kapija na tom gradu. Zato, ko god hoće znanje, treba
ga učiti od Alije." "On je učitelj onima kojima sam ja učitelj. Neka Svemoćni Allah bude prijatelj njegovim
prijateljima i neprijatelj njegovim neprijateljima. Pomozi, Allahu, onima koji mu pomažu, a razori nadu
onima koji ga izdaju." Nužno je, stoga, da rječitost, odgoj i odlučnost (edeb) budu vanjska, a spoznaja,
mudrost i upućenost unutrašnja strana njegova. Nehdžu-l-Belaga je, s obzirom na razinu pojave znanja,
kapija koja razdvaja istinu i privid, vrijedno i nevrijedno, sveto i profano, duhovno i duševno. Ona je
svjetiljka koja obasjava put koji vodi pravilnom odnosu prema Allahu, Poslanici Njegovoj i Poslaniku
Njegovom, s jedne, i svijetu kao mjestu manifestacija imena i atributa Njegovih, s druge strane, te je, kao
takva, lijek bolesnim, snaga iznemoglim i život zamrlim srcima. U govorima, pismima i izrekama hazreti
Alije - radijallahu anhu! - u kojima spominje stvaranje, zvijezde, stoku, sljepimiša, ptice, pauna, mrave,
mušice, zmije, slonove, skakavce, on otkriva mudrost Ljepote i Veličanstvenosti Stvoritelja. Na taj način
potvrđuje da sve stvoreno nije prazno i besmisleno, pa da mu čovjek, bez duhovnosti, s pozicije
pretpostavke, oholosti i neznanja treba odrediti smisao, što je jedan od elemenata zablude odnosa
prema svijetu u vremenu našeg življenja: "On je započeo stvaranje, bez uzora ikakva koji bi slijedio i bez
mjere ikakve koju bi oponašao od ma kakvog stvoritelja znanog koji bi bio prije Njega. On nam pokazuje
carstvo moći i začudnosti Svoje, što govori o znacima mudrosti Njegove. Priznanje stvorova o potrebi da
ih On obdržava moći Svojom upućuje nas na nužnost postojanja dokaza Njegova o spoznaji Njega. Znaci
stvaralačke moći Njegove i mjerilo mudrosti Njegove nalaze se u čudesnostima koje je On sazdao."
(Govor 90.) On upućuje hvale Allahu i pohvale Resulullahu, što je uslov izbavljenju, na način koji nema
praznine niti natezanja u sebi, budući da u potčinjenosti na položaju uzvišenosti nema ništa od onog što
proizvodi slabost, kolebljivost i neiskrenost: "Neka je hvala Bogu, Koji rasprostire dobrotu Svoju među
stvorove i pruža Ruku darežljivosti Svoje među njima. Zahvaljujemo Mu na svemu i tražimo pomoć
Njegovu u izvršavanju prava Njegovih. Svjedočimo da nema boga osim Njega i da je Muhammed - mir od
Boga na nj i porodicu njegovu! - rob Njegov i Poslanik Njegov. On ga je poslao da objavi zapovijedi
Njegove i da govori o opomeni Njegovoj. A on je to vjerno izvršio i išao Putem pravim. Među nama je

ostavio zastavu Istine. Ko god ide ispred nje - otpada od ćudorednog sustava islama. Ko god zaostaje za
njom - propao je. Ko god se stalno drži nje - pridružio se. Nositelj njezin postojan je u govoru, spor u
ustajanju, a brz kad ustane..." (Govor 99.) On govori o smrti, proživljenju, Sudnjem danu, daje opis
Dženneta i upozorava na Kaznu u Vatri, iznoseći pojedinosti u vezi s tim, ukazujući na životni put kojim se
upotpunjenjem morala dolazi na stepen Potpunosti i Savršenosti, radi čega je čovjek spušten na Zemlju:
"O robovi Božiji! Poučite se iz pouka korisnih i znakova blistavih. Budite upozoreni opomenama
djelotvornim. Okoristite se savjetovanjem i upozoravanjem. Jer to je kao da su vas već stigle pandže
smrti, otkinute od vas veze nade i želja, iznenada vas snašle strahote najveće i kao da ste vođeni mjestu
gdje svako mora ići. - Svako biće ljudsko doći će s goničem i svjedokom. (Qaf, 21.) "Gonič ga goni prema
Danu proživljenja, dok svjedok svjedoči protiv njega djelima njegovim..." (Govor 84.) Njegovi govori o
Allahu, Vjerovjesniku - sallallahu teala alejhi ve alihi ve sellem! -, Kur’‘anu, islamu i vjerovanju otklanjaju
sve taloge s Puta pravoga do kojih dolazi utjecajem interesa i vremensko-prostornih ograničenja i
okolnosti. "Zajamčena je odgovornost za ono što kažem. I odgovoran sam za to. Onaj kome su iskustva
jasno pokazala primjerna kažnjavanja minula spriječen je vrlinom od zapadanja u sumnje. Morate znati
da su vam se vratile one iste nevolje koje su postojale onog dana kada je Allah poslao Vjerovjesnika
Svoga - neka su blagoslovi Božiji i mir na nj! Tako mi Onog Koji ga poslao s Istinom, vas će žestoko
razarati, gorko rastresati, kao u rešetu, i sasvim miješati, kao kašikom po loncu u kome se kuha, sve dok
oni među vama što su dolje ne budu gore, a oni što su gore ne budu dolje i oni koji su pozadi ne budu
naprijed, a oni koji su naprijed ne budu pozadi. Boga mi, nisam zatajio niti jednu jedinu riječ, niti izrekao
laž ikakvu, a bio sam obaviješten o događaju ovom i vremenu ovom." (Govor 16.) Njegov govor o ovome
svijetu, šejtanima, novotarijama, strastima, korijenima frakcionaštva, smutnje i nereda, vrstama nasilja i
izvorima njihovim bedem je zaštite unutarnjih područja bića od sjemena sumnji, zablude i razdora: "O
čovječe, šta te hrabri u grijehu tvome? Šta te zavarava u pogledu Gospodara tvoga? Šta uzrokuje da se
zadovoljavaš uništavanjem sebe? Zar nema lijeka za bolest tvoju ili razbuđivanja bilo kakva iz te usnulosti
tvoje?" (Govor 221.) Imena osoba koja se susreću u Nehdžu-l-Belagi valja promatrati u kontekstu naravi,
duha i suštine govora, pisama i izreka njegovih, a nikako s aspekta ovosvjetske, lične, egocentrične
saglasnosti ili neslaganja, tetošenja ili suprotstavljanja, podrške ili sukoba s njim. Na taj način mogu se
nazrijeti obrisi duhovnosti u svakoj riječi njegovoj, jer duhovno nije ograničeno ni oblikom, ni vremenom,
ni prostorom, ni stanjem. "Neka Allah nagradi vas, stanovnike te pokrajine, za članove Kuće Poslanikove,
nagradom najboljom kojom On nagrađuje one koji djeluju u poslušnosti njemu i one koji su zahvalni na
blagodati Njegovoj." (2. Pismo) Sve upute i savjeti, navedeni u govorima, pismima i izrekama u Nehdžu-l-
Belagi, daju sigurnu osnovu za uređenje čovjeku odgovarajućeg načina života na ovome svijetu. Dr. Enes
Karić Drago mi je da sam noćas ovdje sa vama i sa mojim kolegama, Mehmedalijom Hadžićem i
Midhatom Čelebićem. U ovih svojih petnaestak minuta ja bih pokušao skrenuti pažnju samo na dvije-tri
dimenzije koje nam se, čini mi se, pomaljaju izdaleka kad listamo Nehdžu-l-belagu i kad je, naravno,
pomnije čitamo. Posebno nam se te dimenzije ukazuju kad Nehdžu-l-belagu uspoređujemo sa onim što
se može nazvati evropskom literaturom nakon postanka romana, i evropskim iskustvom romana. Prvo,
riječ nehdž znači staza, put, način, i to poznat put, put na kojemu čovjek neće posrnuti, put na kojemu
nema nepoznatih predmeta. U Sjevernoj Africi, u gradovima zemalja Magreba, nehdžovi su male uličice,
ali vrlo poznate ljudskim koracima. Tu znate gotovo svaku kamenu plohu preko koje ćete prijeći svojim
stopama. Možda je nehdž dobro usporediti sa onim što se u Bosni razvilo kao sokak. U Tunisu gradu, kad
hodate malim ulicama, vi ste već u nehdžovima. Tunižani su ih imenovali i nazvali različito, Nehdž

sahabije Ebu Bekra, Nehdž sahabije Osmana ibn Affana itd. Drugo, na šta nas, u ovom kontekstu
magrepskih uličica ili nehdžova, podsjeća Nehdžu-l-belaga? To je, kako su i prevodioci, Rusmir
Mahmutčehajić i Mehmedalija Hadžić, prijevodnim rješenjem kazali Staza rječitosti, staza kud korača
ljudska misao, kud ide čovjekova misao kad čita stranice ovih staza rječitosti. K tomu, sam naslov govori
da su staze u Nehdžu-l-belagi jedne sigurne staze, tu se misao osjeća sigurnom, stamenom. A opet, i
sama riječ belaga, tj. rječitost, u arapskom je vrlo zanimljiva. To je riječ koja je svojim korijenskim
počelom spomenuta u Kur’‘anu. Tamo glagol belega znači dostići zrelost, stasati, ukazati se zrelim itd.
Božija riječ veli: hatta iza belega edžeddehu ve belega erbe’‘ine seneten (i kada čovjek zrelost svoju
dostigne, i dostigne četrdeset godina). To nam posredno kazuje da su riječi i misli u Nehdžu-l-Belagi
stasale, da su zrele. Opažamo ih kao čvrste riječi, postojane riječi, stamene riječi. Sa takvim riječima mi
osjećamo mir, pouzdanje i sigurnost. Kao da i mi stasamo kad čitamo Nehdžu-l-belagu. Veoma je
zanimljivo da je dat ovakav naslov ovom vrhunskom djelu u kulturi islama. Kako smo već saznali od
Midhat ef. Čelebića, muslimanski autoriteti ovo djelo stavljaju odmah nakon Kur’‘ana, Božije riječi, i
nakon Hadisa, Poslanikova predanja. K tome, vrlo je važno da i sunnijske i ši’‘ijske sljedbe podjednako
časte ovo djelo. Provjeravao sam nekoliko ši’‘ijskih i ehli-sunnetskih izdanja Nehdžu-l-belage i zapazio da
su sasvim ista. Nedavno je znameniti islamski autoritet Subhi Salih objavio jedno izdanje Nehdžu-l-Belage
u Bejrutu, Liban, koje je potpuno jednako izdanjima Teherana ili Nedžefa. To je činjenica koja navješćuje
transmuslimansku radost. Ona valjano doprinosi jedinstvenim intelektualnim obrascima u
muslimanskom svijetu. Treće, kad čitamo Nehdžu-l-belagu i kad pomnije uranjamo u njezine stranice,
postavlja se pitanje: kakva je to literatura? Posebno je važno to pitanje postaviti kod nas u Bosni i na
njega nuditi odgovore ovdje u Bosni. Jer, mi živimo u Evropi koja je iznjedrila jednu drugačiju literaturu.
Evropski književni kontekst i koncept, napose od nastanka romana na ovom kontinentu, nudi iskustvo
književnosti koje se uveliko razlikuje od iskustva riječi ili knjige kakvo podaruje Nehdžu-l-belaga. O tome
sam noćas htio kazati tek nekoliko riječi. Pretpostavljam da se zna da Nehdžu-l-belaga ne saopćava svoje
poruke u formi romana. Nehdžu-l-belaga nema čovjeka kao glavnoga junaka na svojim stranicama.
Ukratko, Nehdžu-l-belaga nije konceptualizirana na način romana, ona ne romanizira svoj vijek. Da bi
moja nakana ovdje bila jasnija, uzmimo za primjer Zločin i kaznu Dostojevskog. Pretpostavljam da je
većina vas, posebno mlađi svijet u ovoj sali, pročitala ovaj roman. Već na prvim stranicama Zločina i
kazne Dostojevski baca glavnoga junaka Raskoljnikova u teške muke. Raskoljnikov, naime, ubija jednu
ženu. Opisan je kako svojim rukama ubija! A potom su sve druge stranice ovog romana organizirane tako
da pisac sada na njima pokušava lišiti muka glavnoga junaka, izvaditi ga iz muka u koje ga je na početku,
zapravo, sam stavio! Ali, ustvari, ovo vađenje glavnoga junaka iz muka znači često još teže uglibljivanje u
nesreću. Doista je u evropskom književnom kontekstu, napose kad je žanr romana posrijedi, mnogo
ovakvih knjiga na čijim prvim stranicama već čitamo o uveliko unesrećenim ljudima, ma koliko oni veliki
junaci mogli postati kasnije. K tome, roman je bolji ako je nesreća u koju je pisac uvalio svoje junake
dublja, teža i bezizlaznija! Mnogo je romana čije su stranice poprišta ogavnih smrti. Ti junaci ili bivaju
ubijeni, ili skončaju od kakove druge strijele sudbine. A sam autor romana uzima sebi za pravo da svojim
glavnim junacima odredi sve: i rođenje, i život, i čas smrti! Autori romana usmrćuju svoje glavne junake
svojim perima na onoj stranici na kojoj im se prohtije! I bosanski roman Derviš i smrt našeg slavnog
Mehmeda Meše Selimovića pisan je unekoliko po ovakvom romanizirajućem nacrtu. Na samom početku
glavni junak Ahmed Nurudin je žalostan, ojađen i unesrećen. Svijet se za njega iz temelja poljuljao, jer
brat mu je zatvoren u tvrđavi i čeka ga smrt. Stotine stranica koje slijede poslije, posvećene su zapravo

labirintu u kojem Mehmed Meša Selimović spašava Ahmeda Nurudina, a Ahmed Nurudin pokušava
spasiti svoga brata. No, bez uspjeha. Nehdžu-l-belaga ne postupa tako s čovjekom niti sa bilo kojim
drugim stvorenjem. Ona nije roman, ona je jedan sasvim drugačiji tip organiziranja riječi i kazivanja, koje
se u islamskoj kulturi naziva edeb. A šta je edeb? Riječ edeb prisutna je u Bosni, u bosanskim kućama,
kod muslimanskog življa. Zna se šta je edebli osoba, odgojena osoba, osoba s obrazom. Riječ edeb u
arapskom prije svega znači odgoj, ponašanje, lijepo postupanje. Arapi kažu kullijetu-l-adab, i to se obično
prevodi kao filozofski fakultet. To nije dobro tako prevesti. Bolje je razmišljati o prijevodu kao fakultet
književnosti koje odgajaju, i sl. Kad u ovom kontekstu klasični islamski autor upotrijebi riječ edeb, on misli
na književnost koja odgaja. Upravo je Nehdžu-l-belaga književnost koja odgaja. Ona ne zavodi ljudsku
dušu u sotonske labirinte, niti u bezizlazje. Naprotiv, Nehdžu-l-belaga čuva ljudsku dušu od zapadanja u
te labirinte. Riječ Nehdžu-l-belage vodi ljudsku dušu kroz odgoj ili edeb ka svjetlosti. Zašto je islam
iznjedrio tu literaturu koja se naziva edeb, koja odgaja? Zato što je čovjek biće kojemu treba odgoj,
zapravo čovjek je jedino biće koje potrebuje odgoj. Životinja se ne može odgojiti, obrazovati. Životinja se
dresira! S čovjekom je, pak, drugačije. Za razliku od životinje koja uglavnom živi po instinktu, čovjek već
od svoga ranoga vremena kad je malehna beba, sve manje živi po instinktu, a sve više po razboru i
odgoju. Eto zašto se Nehdžu-l-belaga bavi odgojem, eto zašto je ona u islamskoj kulturi jedan
veličanstven izvor za kasnije obrasce edeba, za kasnije obrasce književnosti u islamskoj kulturi. Na
stranicama Nehdžu-l-belage hazreti Alija ne opisuje ljudske junake kojima bi eto da odredi sve, kojima bi
na kraju da odredi i sam smrtni čas! Naprotiv, Nehdžu-l-belaga i nema ljudi kao junaka. Na njezinim su
stranicama principi života i opće vrijednosti junaka. Vjera, instinoljubivost, iskrenost, pravda, poštenje,
odvažnost, hrabrost... to su junaci Nehdžu-l-belage! U islamskoj kulturi imade jedan nerv koji se uvijek
opirao romanu kao literarnom žanru. Također, islam se višestoljetno opirao i dramskim žanrovima.
Vjerovatno je taj nerv otklona od romana i drame, i uklona edebu, izrastao iz temeljnog načela islama,
tewhida ili vjere da je samo Bog - Bog! Nema boga ispred Boga! Takvo se što ne može islamskim umom ni
misliti! Naime, muslimani su vrlo rano prevodili filozofske tekstove drevne Grčke, ali grčkoj drami nisu
posvetili značajniju pažnju. Gotovo bi se moglo kazati da su pored drame, pored Sofokla i Euripida ćutke
prošli. Zapravo, muslimani su na dramu gladali s visoka. Nisu mogli zamisliti drskost ljudskog dvonošca
koji iza zastora upravlja stvaranjem situacija, ma koliko se i ma kako uspješno te situacije inscenirale.
Stoga u Nehdžu-l-belagi nemamo ni pokušaja da čovjek preuzme Božije prerogative, da, recimo, čovjek
određuje kad će, i na kojoj će stranici, neki junak skončati i kojom će groznom mukom skončati. U
evropskom romanu čovjek nastoji bogovati, u Nehdžu-l-belagi čovjek je rob Božiji! Bilo bi mi neobično
drago da ovaj kontrast valjano uočimo. U nas će se u narednim periodima istraživati golemmi utjecaj
Nehdžu-l-belage na islamsku književnost. Nama taj zadatak tek predstoji. Posebno je važno pratiti utjecaj
Nehdžu-l-belage u pjesništvu komentara Kur’‘ana. Ovo djelo utire put veličanstvenoj tradiciji koja
afirmira vrijednosti kao junake u štivima, a ne ljudske pojedince. Jer, vrijednosti izviru iz Boga, one su
iznad čovjeka i čovjek nije autonomno biće. U pogledu na svijet kakvog vidimo u Nehdžu-l-belagi ima
samo Jedan koji uistinu može kazati Ja! To je Bog! Sve drugo je sjena, čak su i golema nebesa i prostrana
Zemlja sjena - ili sjena sjene Božije! Stoga stranicama Nehdžu-l-belage odzvanja veličanstvena himna u
slavu Onoga Jednog! Možda je najbolji rezime Nehdžu-l-belage kazan u sljedećem stihu: Bijaše Allah i
ništa drugo uz Njega bivalo nije, A On jeste i sada baš kakono i bio je!

Mehmedalija Hadžić, profesor
U ime Allaha, Svemilosnog,
Milostivog Draga braćo i sestre, drage kolege, dijelim osobno zadovoljstvo što mogu večeras ovdje
pokušati kazati nešto o Nehdžu-l-belagi, mada je, moram priznati, još uvijek govor nas Bošnjaka o njoj
slab sam po sebi i teško razumljiv za naše uho. Zato se i nije čuditi što je prijevod Nehdžu-l-belage na
bosanski jezik prošao tako ćutke, kao da nije našao one koji ga mogu razumijevati. Zaista, to je tako.
Nama je to poznato i stoga je i ovaj posao koji su obavili prevodioci, među kojim sam bio i ja lično, bio
izuzetno težak, ali hvala Allahu dž.š. i molimo Ga da tu našu nakanu da Nehdžu-l-belagu učinimo
dostupnom Bošnjacima, nagradi onako kakva je ona zaista i bila. Mi smo Nehdžu-l-belagu htjeli da
učinimo dostupnom što širem krugu našeg življa, dakle našim Bošnjacima, kako bi njihova predstava o
imamu Aliju ili Aliji bila što potpunija. Moramo reći da je u Bosni ime četvrtog halife, Alija, mada Nehdžul-belaga
nije bila prevedena na bosanski jezik, ipak bilo dobro poznato, jer je on svojom pojavom i svojom
ličnošću bio poznat širom muslimanskog svijeta. Nemate ni jedne muslimanske osobe koja razumijeva
islam, a da ne zna za imama Alija. Vi znate da su i ostale halife, prva trojica, bile imami. Međutim, samo je
Ali poznat kao imam. Ovo su bile neke uvodne napomene da bismo razumjeli sebe i svoju situaciju i da
bismo ovaj naš govor o Nehdžu-l-belagi, odnosno duhovnosti Nehdžu-l-belage, mogli pravilno
razumijevati. Mene osobno posebno raduje što u Zenici imamo ovakav auditorij, što su ljudi ovdje
pokazali interes za ovaj govor o Nehdžu-l-belagi. Smatram da je to dokaz o pripravljenosti ovog područja
za govor o ovakvom jednom izuzetnom djelu. Moje osobno razumijevanje Nehdžu-l-belage je ovakvo kao
što ću vam večeras pokušati kazati: Mislim da je Nehdžu-l-belaga mjera ljudskog života, dakle života
običnog smrtnika. Dakako, Kur’‘an je vodič čovječanstva, riječi Božijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s. su
najbolji tumač Kur’‘ana, jer Božiji Poslanik je, kao što to islamska tradicija kaže, bio živi Kur’‘an, Kur’‘an
koji je hodao. Međutim, između Uzvišenog Allaha i čovjeka postoji jedna crta, granica koju nikad obični
smrtnik ne može preći. Božiji poslanik je najbolji uzor života, ali teško da se obični smrtnik može makar i
približiti stupnju na kome je bio Božiji poslanik Muhammed s.a.v.s., dakle, dokučiti svjetlo njegovo. U
Allahovom dž.š. redu stvari kako bi čovjeku olakšao život, Alija je bio četvrti halifa. On je bio čovjek koji je
praktično pokazao, dakle svojim životom, svojim življenjem vjere, razumijevanjem vjere, a kad čitate
Nehdžu-l-belagu vidjećete šta on kaže o tome na koji način je njemu Bog dž.š. podario, na dovu Božijeg
poslanika a.s., to razumijevanje vjere, a šta je on sa svoje strane učinio da to njegovo razumijevanje bude
ispravno, čovjek koji je pokazao na koji stupanj bi se mogao podići običan čovjek, ukoliko bi svojim
nastojanjem i Allahovom milošću odlučio da svoj život na Zemlji organizira po porukama Kur’‘ana
Uzvišenog i porukama hadisa Božijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s.. Otuda život hazreti Alije, pa prema
tome i njegovi govori, njegova pisma i njegove izreke, pokazuju na koji način bi čovjek mogao da se snađe
u ovom svijetu općeg meteža, gdje je istina pomiješana sa lađi, gdje su krivo i pravo također pomiješani,
te na koji način da napravi te razdiobe i da nađe pravi orijentir. Dakle, Nehdžu-l-belaga je mjera ljudskog
života. Ja sam svojevremeno kad sam imao prvi doticaj sa Nehdžu-l-belagom, kad sam bio u Maroku, o
Nehdžu-l-belagi učio kao o jednom djelu koje je potrebno da studenti koji uče arapski jezik nauče, jer bez
poznavanja Nehdžu-l-belage ne može se dobro naučiti arapski jezik. Dakle, ona je mjera ili model za
dobro oratorstvo, govorništo ili najbolja mjera za onog ko hoće da nauči arapski jezik. Čak i Arapi, koji su

ođeni kao takvi, teško su mogli svi da razumijevaju Nehdžul-belagu, a pogotovo da svoj stil primaknu
onom koji je upotrebljavao hzr. Alija, načinu na koji su Nehdžu-l-belaga prezentirala i sačuvala njegova
izlaganja. Zato ima studenata koji, da bi dobro naučili arapski jezik, napamet uče Nehdžul-belagu. Ja sam
imao priliku da u Maroku budem sa studentima koji su skoro cijelu Nehdžu-l-belagu znali napamet. Nije
se ni čuditi, jer je Nehdžu-l-belaga, ustvari, osnova za sve islamske znanosti koje su se pojavile. Sve one
se, počev od gramatike, retorike, zatim sufijskih vještina, tj. znanosti iz tarikata i hakikata, do hadisa
pozivaju na hzr. Aliju, citiraju njegove izreke. I polazište kelama, se temelji na riječima hzr. Alije, koji se,
eto tako smatra utemeljiteljem ovih znanosti. Večeras nije prilika da o tome posebno govorimo, ali htio
sam samo da kažem da je Nehdžu-l-belaga mjera i da se čovjek prema toj mjeri u svom svakidašnjem
životu treba orijentirati. Međutim, moja je prva nakana bila da govorim o jeziku Nehdžu-l-belage, ali
odstupio sam od toga u zadnji čas i hoću da vam kažem neke stvari kako biste, možda, bolje razumjeli
hzr. Aliju, njegove govore, njegove hutbe, njegove izreke i pisma, pošto je to prilično nepoznato u našoj
sredini. Mi, nažalost, ne znamo mnogo o njegovom životu. U ovim historijama islama koje su pisane
obično se hzr. Alija prikazuje kao neko ko se pobunio protiv jednog nepravednog sistema u kojem je bilo
uzurpirano njegovo pravo itd. On je došao poslije prve trojice halifa i kao nije se baš najbolje snašao u to
vrijeme, nije znao voditi politiku na pravi način. Zato je njegova vladavina i trajala kratko, svega pet
godina, a tu se Muavija, njegov najveći protivnik, uzima kao čovjek koji je kao znao da vodi politiku na
pravi način. Ja bih želio da večeras pokušam pojasniti neke od tih stvari jer je to ključ za razumijevanje
ličnosti hzr. Alija. Bez poznavanja historijskog toka stvari i prilika u kojima je živio hzr. Alija nemoguće je
pravilno čitati Nehdžu-l-belagu. Za njezino čitanje i razumijevanje potrebno je prethodno dobro
obrazovanje. Čovjek treba poznavati određene historijske činjenice. Na primjer, za hzr. Aliju se zna da
nikad riječ neistine nije izašla na njegova usta; on se nikad u svom životu nije poklonio, nikad nije
pokazao na bilo koji način pokornost bilo kome drugom osim Allahu dš.š.. Sve je u njegovom životu bilo
protkano čistom vjerom u Kelime-i-šehadet (La ilahe illallah, Muhammedur-resulullah - Nema Boga osim
Allaha, Muhammed je Božiji rob i Božiji poslanik). Svaki njegov događaj i postupak bio je protkan time.
On je bio jedan od članova Poslanikove porodice i ehlu-l-bejta. Poslanikovu porodicu sačinjava pet
članova: Poslanik s.a.v.s., hzr. Fatima, hzr. Ali, hzr. Hasan i hzr. Husejn, dok ehlu-l-bejt čine četiri člana
porodice itd.. Kad je riječ o njegovim najljućim neprijateljima, on kaže: Ja bih mogao biti lukaviji od
Muavije u politici, međutim razlika između mene i njega je u tome što je on spreman da vara i laže, a ja
ne mogu varati... On je mogao, po našim kriterijima, biti vrlo efikasan u svojoj vlasti, ako mjerimo
efikasnost po europskim, našim kriterijima. Međutim, on je bio efikasan na jedan drugačiji način koji je
teško nama razumjeti. Mi Bošnjaci treba ove stvari dobro da znamo jer i mi smo počeli da mjerimo
efikasnost po nekim drugim kriterijima, a ne po onim po kojim bi to zaista trebali činiti. Kad čitate
Nehdžu-l-belagu vidite da su kriteriji efikasnosti sasvim drugačiji od onih koje je recimo uzimao Muavija.
Vrijeme u kome je živio hzr. Alija je slično vremenu kroz koje prolaze skoro sve islamske države i svako
islamsko ili muslimansko društvo. Mi Bošnjaci možemo, čitajući Nehdžu-l-belagu, prepoznati sebe i svoje
probleme, svoje sukobe. Svi karakteri koji su tamo ocrtani mogu se prepoznati u našoj bošnjačkoj
stvarnosti. Treba samo da ih prepoznamo i otkrijemo. Nije Nehdžu-l-belaga djelo koje treba uzeti s
vremena na vrijeme i pročitati kao nekakvu literaturu. Rekao sam već da je to djelo po mjeri čovjeka, i to
svakog čovjeka, bez obzira na vrijeme i na mjesto u kome živi. Ja nisam sociolog i ne bavim se tom
znanošću, ali je poštujem. No, pogledajte to vrijeme. U doba hzr. Ebu Bekra islamska država, kojoj je
temelj udario Božiji poslanik Muhammed s.a.v.s. zaživljava. Za vrijeme vladavine hzr. Omera ta država

počinje da stasa i da jača. U doba trećeg halife hzr. Osmana traje proces profiliranja islamskog društva, a
razlika je između društva i države. Nastaju novi problemi. Hzr. Aliju, nažalost, zapada najteže vrijeme,
koje je bilo drugačije od onoga što je prije bilo i koje je bilo njegova posljedica. To je vrijeme kada imate
one koji po svaku cijenu žele da promijene postojeće stanje u društvu. Ali ljudi su se promijenili. Iz
Akkadovog djela o genijalnosti imama Alije vidljivo je da i neki ashabi, koji su u doba Poslanika a.s. bili
oličenje poštenja, nažalost, često nisu uspjeli da se sačuvaju od golemih iskušenja u vrijeme Osmanovo
Poznato je npr. da Ebu Bekr i Omer ne daju velikim ashabima da idu iz Medine da ne bi ugrozili stabilnost
islamske države, oni žele da ona ostane stabila, jer je to već vrijeme općeg meteža zbog unutarnjih prilika
i vanjskih neprijatelja - Bizantije, s jedne, i Perzije, s druge strane. Oni razmišljaju o tome kako očuvati
postojeći sistem. Zna se kako je živio Božiji Poslanik s.a.v.s., kakav mu je bio život. Zna se kakav je bio
život halifa, Ebu Bekra i hzr. Omera. Ebu Bekr je, npr., sam sebi zarađivao. Kao halifa i vladar išao je i
svojim rukama zarađivao ono od čega je živjela njegova porodica. Društvo koje je nastajalo u doba
hilafeta Osmana slobodno se može usporediti s nastajanjem našeg bošnjačkog društva danas. Već tada
neki ashabi, npr., imaju po stotine hiljada zlatnika - dinara. Hzr. Osman dozvoljava da oni idu u razne
dijelove zemlje i tamo započinje borba za vlast. A u ovome svijetu čovjek tome ne može odoljeti. To nam
i Kur’‘an govori, da čovjek ne može odoljeti dvjema stvarima: ne može odoljeti želji za besmrtnošću, jer
želi da bude vječan, mada je prolazno biće, i želji za vlašću. Kur’‘an nam iznosi primjer Adema a.s., prvog
čovjeka i prvog Božijeg poslanika. On je imao sva džennetska uživanja, sve užitke, ali šejtan, koji je
oličenje zla i s kojim će borba čovjeka na ovom svijetu trajati sve do Sudnjeg dana - jer mu je Allah dž.š.,
iz Svoje milosti dao da djeluje među ljudima, među Njegovim najodabranijim stvorenjima - uspijeva
zavesti Adema onda kada mu kaže: Hoćeš li ti da te uputim na drvo vječnosti, i vlast (mulk) koja nikada
neće prestati? A Adem a.s., koji još nije poslanik, ne uspijeva odoljeti ovom poticaju i došaptavanju
šejtanovom. Dakle, i ljudi tog muslimanskog društva samo su obični smrtnici. Eto u tim i takvim uslovima
započinje vladavina hzr. Alije. Tada nastaju njegove hutbe, njegovi govori i njegova pisma. Naš prvi
prevodilac Nehdžu-l-belage na bosanski jezik, rahmetli Nerkez Smailagić, svojevremeno je taj posao
obavljao u Zagrebu, sa jednom ekipom ljudi, i to u veoma teškom vremenu, naročito za nas Bošnjake i
muslimane. On je uspio da napravi ono što čitave institucije nisu učinile. Nehdžu-l-belagu su oni prevodili
s engleskog. Ona je sa arapskog prevedena na perzijski, s perzijskog na engleski, a onda je uslijedio
prevod na tadašnji srpskohrvatski jezik. I ja sam lično sarađivao na nekim mjestima prevoda koja su bila
sporna. No, vidjelo se sasvim jasno da je taj prevod bio manjkav. Sam Nerkez nije bio zadovoljan i dao je
taj prevod Islamskoj zajednici da se izvrši redaktura i dr.. Ali, nije to smisao ovog moga govora. Htio sam
reći šta mi je sam Nerkez rekao o Nehdžu-l-belagi. Vi znate da je on napisao djelo Historija političkih
doktrina, koje se nazivalo biblijom u političkim znanostima koje su se izučavale na tadašnjim
jugoslovenskim fakultetima. Pazite, rekao mi je da je, kad je pročitao prevod Nehdžu-l-belage imao
dojam da nikada nije pročitao jače djelo i da je to najjače djelo ikad napisano. Iskreno rečeno, činilo mi se
to malo čudno, što je on primijetio. Naravno, rekao mi je da Kur’‘an ima svoje posebno mjesto i da s njim
ne možemo ništa porediti, ali Nehdžu-l-belaga je jedna cjelovita politička doktrina. I zaista, Nehdžu-lbelaga
je takva. Profesor Karić je već malo spomenuo da je, nažalost, kod nas muslimana prisutna
činjenica da, kad se spomene Nehdžu-l-belaga i hzr. Alija, onda se odmah misli na jednu grupaciju koja tu
literaturu i tog čovjeka posebno poštuje i cijeni. Međutim, draga braćo, sam Poslanik s.a.v.s. je izuzetno
cijenio i uvažavao ličnost hzr. Alije. Vi znate da se uz njegovo ime spomene keremellahu vedžhehu. To je
čovjek koji je rođen u islamu, rođen je u Kabi; Božiji poslanik mu je dao ime i često ga je u svoju postelju

primao. Jednom kada je Poslanik iskupio sve prvake Kurejšija i upitao: Ko je taj ko će mi pomoći?, svi su
šutjeli. Božiji poslanik je nekoliko puta ponovio to pitanje. Tada jedan desetogodišnji dječak istupi i reče:
Ja sam tvoj pomoćnik. On je čovjek koji je legao u postelju Božijeg poslanika kada su ovi htjeli da
rastrgaju njegovo tijelo, čovjek koji je u skoro svim bitkama nosio ratni bajrak; kod osvajanja Hajdera
Poslanik ga je bio izostavio, ali on je sam došao, iako je imao upalu oka i Božiji poslanik, pošto je bilo
teško osvojiti tu tvrđavu, je izjavio da će Allah dž.š. poslati onoga kome će on dati bajrak i koji će je
zauzeti. Bio je to hzr. Alija. Božiji poslanik s.a.v.s., koji je volio svako biće, posebno je volio hzr. Aliju. Nije
to bez razloga. Zato, voljeti hzr. Aliju predstavlja odraz karaktera svakog čovjeka. Prema tome, to što
neke grupacije muslimana posebno cijene hzr. Aliju ne treba kvalificirati nikakvim političkim
kvalifikacijama. Nažalost, i kod nas je toga bilo i mislim da je to i jedan od razloga što je Nehdžu-l-belaga
kod nas prošla tako ćutke. Neki misle da se time daje potpora nekome. Mi se Bošnjaci moramo toga
oslobađati. Mi moramo biti taj kohezioni faktor koji će pomoći da se muslimani u svijetu ujedine. I,
konačno, da se vratim na ono što sam htio reći. Pogledajte samo postupke hzr. Alija. Zna se da je jedan
od najvećih njegovih protivnika bio ‘‘Amr ibnu-l-As. Hzr. Alija ga zatiče u jednoj bespomoćnoj situaciji,
nakon »arbitraže« na Sefinu, kada su mu čak i sramotni dijelovi tijela bili otkriveni. Hzr. Alija mu pomaže
da slobodno ode. Zamislite čovjeka koga neko skida s vlasti lukavstvom, a on prema njemu tako
velikodušno postupa. Kako bismo mi, obični smrtnici tu postupili? Mi bismo učinili sve da svoga
protivnika osramotimo. Ili, pogledajte njegov postupak nakon bitke u kojoj su na protivničkoj strani bili i
Talha i Zubejr, kada je hzr. Alija došao u Medinu, a Talhova majka počela kleti - da Allah tebe i tvoju djecu
učini jetimima, kao što si ti našu učinio. Hzr. Alija je halifa, vladar, ali on ništa ne odgovara na te riječi.
Jedan od njegovih pratilaca mu čak govori da se na to mora reagirati. Međutim, on odgovara da je nama
muslimanima naređeno da čak i sa ženama politeista, mušrika, lijepo postupamo, pa je zato nemoguće
drugačije postupiti s muslimankom. Vidimo da je to, zaista, jedna izuzetna ličnost. Dakle, trebamo sve te
njegove osobine i prilike u kojima je živio dobro poznavati da bismo razumjeli njegov govor. Bez toga je
to nemoguće. To su dva ključa za razumijevanje njegove ličnosti i djela. I sam sam lično razmišljao o
njegovoj golemoj hrabrosti. Znate da je na Bedru on prvi istupio na dvoboj i da nikada nije bio poražen u
tim dvobojima, a bio je čovjek srednjeg rasta, čak nešto manji. Ali imao je izuzetno veliku snagu. Pokušao
sam da čitajući saznam odakle ta snaga. Pogledajte, draga braćo, šta se za njega kaže: bio je hrabar jer je
bio jak, a bio je jak jer je bio iskren, a bio je i onaj koji se ustezao od dunjaluka jer je bio iskren. Neki
njegovi drugovi i saborci koji su u doba Poslanika bili slični kao i on, okreću se na kraju dunjaluku, ali on
ostaje isti. Odbacio je čak i sukneni haljetak. Kada je iskrenost u vjeri kod mnogih drugih bila zakazala, on
to sebi nije dopustio. Zato je i imao toliko protivnika, čak iz svog plemena - Hašimija, iako je u Arapa
veoma izražena plemenska privrženost. Ovo su samo neke važne napomene za svakog ko želi pravilno
razumijevati ličnost hzr. Alija, njegove govore, pisma i izreke, ko želi čitati i razumjeti Nehdžu-l-belagu.
Hvala vam!