1897. godina

Liečnički Viestnik 1897. Br. 7.
XV. Kongres za unutarnju medicinu u Berlinu od 9-12. lipnja
1897.
l. sj ednica, dne 9. lipnja, prije podne.
•
Pošto je predsjednik pl. Leyden odsutan (u Bukareštu), otvara M. Schmidt (Frank- ·
furt) razpravu i čita Leydenov uvodni govor. Nakon kratkoga osvrta na poviest toga
kongresa veli Leyden: Unutarnja klinika stoji sada pod znakom therapije. Unutarnja,
klinika ne smije se na to ograničiti, da samo unapredjuje spoznaju i promatranje bolesti
ona ne smije svrći s vida svoj najviši i najplemenitiji cilj, kojemu ima služiti i pomagati.
Medicina je umjetnost, koja ima dj elovati u svoje vrieme, ona ima služiti potrebam svakdanjega
života, njoj je dužnost da pomaže u času, onako dobro kako upravo može. -
Prošla su vremena nihilizma na klinici i pesimizma u praksi. Exspectativna therapija
ustupila je mjesto djelatnosti, koja svoj cilj poznaje. Nismo više toga nazora, da medicina
jedino koristi u onih bolesti, proti kojim imamo specifičnih sredstava. Sviestni smo si sada
kod bolestnika, da nam nije samo liečiti bolest, već da se imamo prije svega i za bolestnika
brinuti, ništa ne ima u njega, što ne bi bilo vriedno, da se liečnik za to pobrine,
da sve uredi, kako bi za bolestnika najbolje bilo. Današnja medicina ne stoji na stanovitom
sustavu, ona ne cpi samo iz jednoga vrela. - Naša se therapija ne osniva samo
na lj ekovih i na prepisih. Nam je znano, da nije liečnik već tim svršio svoju zadaću, alro
je lege artis napisao recept. Mi smo o tom na čistu, da mnogi bolestnik može ozdraviti i
bez lieka. Ali tvrdnja je vrlo slaboga temelja, da se je pouzdanje u ljekove izgubilo.
Tko se obazre na golemi razvoj chemičke pharmakologije, taj će se osvjedočiti, da obstoji
vj era i pouzdanje u ljekove. Pouzdanje u stare je lj ekove umanjeno, ali na nove se hrli. -
Ako i radikalci navaljuju ipak ostaje pharmakologija važan faktor u therapiji. Ona je u
zadnjih godinah osvojila još dvie nove pokrajine, ove pripadaju znanstvenomu iztraživanj u,
proizvele su već razno, a obri ču još više : to su Se'I"Utnthempijct i m·ganothe'l'ap-ija. K prvoj
spada Behringov serum proti diphtheriji, koji dobiva sve veće povjerenje, dočim ostali
praeparati ne mogoše još postići odlučnog uspjeha : niti Emmerichov serum proti erysipelu,
niti Marmorekov proti streptococcom, niti Mariglianov proti .tuberkulozi. Niti
organotherapija nij e napredovala u prošloj godini - therapija thyreoidinom, pospješena
odkrićem jodothyrina, prednjači svim. Ostali sokovi iz organa ne pokazaše nikakovoga stalnoga
uspjeha, ali liečnici i laici imadu sympathije za nj e. Množina naših ljekova i praeparata,
što ih pružaju chemičke tvornice toli je velika, dapače ogromna, da nije moguće
stvoriti si pravedan sud, osnovan na znanosti i izkustvu. Interes industrije zahtjeva neku
reklamu. Nije moguće zapriečiti, da si spekulacija i industrija prisvoji struje vladajuće u
obćinstvu. Bolestnika, nadaj ućeg-a se na pomoć, lasno je osvojiti ; on se hvata novosti i ne će
da čeka, dok znanost svoj sud izreče ; nu hvalisanja novih sredstava za hranu, za okrepu,
za liek, često su toli pretjerana i formom i sadržajem, da bi to čast liečničke znanosti jedva
trpjeti smjela.
L e yd e n razpravlja obširnije lječitbene faktore, što ih pruža nj ega bolestnikn, dietetika,
psychotherapija, elektrotherapija, masaža, gimnastika i therapija vodom. Naravna je
posljedica toli brzoga razvoja therapeutskih metoda, da se sve više i više razvijaju therapeutski
specijaliteti. Specijalizacija čini se, da se još nije dovinula svojega vrhunca ; doći
ćemo do toga, da će liečenje pojedinih bolesti na!ltati specijalitetom. Da ovakova specijalizacija
- kako to duh sadanjega vremena u mnogih st.rukah iziskuje - i svojih dobrih
strana ima, može se bez krzmanja priznati, nu obuzeti nas mora ipak briga, ako opažamo,
da se pod neprestanim ciepkanjem obćeuita therapija sve više iz vida gubi. Doći će vrieme,
kad ćemo konačno imati mnogo specijalista, ali vrlo malo "liečoika u starom smislu".
Vazda su priznavale kulturne države potrebu, da se posk.t·be za temeljito obrazovanje
i izpitivanje liečuika. Ta obrazba morala bi se osnovati na tom, da pomladak prouči
temelje medicine, kako ih pruža znanost i prokušano izkustvo. Izobrazba mladih liečnika
jest sada bezdvojbeno najteža zadaća. Jedva ćeš ikomu sada udovoljiti. Govori se o
"§kolskoj medicini", a time se nastoji izraziti neka opreka, koja postoji izmedju zah1Jeva,
što no je stavlja praktički život liečniku. Zaista "školsku medicinu" moramo podučavati,
Br. 7. Liečnički Viestnik 1897. 243
ako želimo biti medicinska škola. Razumieva se samo sobom, da mora biti nauka prema
stanovitim načelom, koja idu za tim, da se učenik priuči znanstvenomu sadržaju i znanstvenomu
mišljenju. Nije pako svestrano promišljen zahtjev, da se sve odmah podigne
na predmet naobrazbe, što se čini da je dobilo neku važnost u praksi. Nijedan liečnik
ne ostavlj a sveučilište kao vještak, tko ne radi marljivo dalje na svojoj obrazbi - ne će
nikad biti valjan liečnik. Kao svaki umjetnik dostić će i liečnik vrhunac svoje vještine
istom poslije mnogodišnje samostalne naporne radnje.
Virchow (Berlin\, kao začastni predsjednik rekao je po prilici : Već 50 godina da
se bori proti specijali tetom. Tr a u b e ga je prvi nagovorio, i od toga v'remena da je češće
makar i krzmajući popuštao prividnim zahtjevom vremena. Sve daljim razgranjivanjem
medicinskih znanosti trpe zajednički interesi. Razciepkanjem cj elokupne znanosti moglo
bi se doći do mnienja, da su se temeljni nazori mnogo više razmakli, nego li to odgovara
istini. Vriedno je, da se opetovano pokuša, kako da se taj nutarnji jaz presvodi. Patholožka
anatomija jedina je znanost, ua koj u se svi specijaliteti oslanjaju. A ipak patholozi
upravo sada nakan juju, da se slože u posebni kongres. Od nove grane u medicini . proizašavša
serumtberapiJa činila je vjerojatnim, kao da budi na novi život humoralnu pathologiju.
To ne može biti. Uspjesi serumtherapije doista da jesu činjenice, ali se još ničim
ne dadu tumačiti, baš kao ill uspjesi J e nner o v o g a zaštitnoga ciepljenja proti boginjam.
Ch?-onički sglobni rheumatizatn i njegovo liečenje.
Izvjestitelj Baumler (Freiburg) govori o pathogenezi chroničkoga sglobnoga rheumatizma.
Razne bolesti imaju u praksi taj naziv. Po Volkmannovom primjeru zovu chirurgi
u Njemačkoj ono chroničkim sglobnim rheumatizmom, što većina unutarnjih kliničara
nazivlje arthritis deformans. Ovoj pomutnji da je krivo, što se jednom rabi patholožko-anatomski
izraz, a opet drugi put naziv iz najstarije dobe humoralne pathologije na ime : rheumatismus
? "Rheumatismw'l" rabi se od starih vremena za oznaku aetiologije, a opet, "rheumatičan"
za oznaku "bolesti prehlade". Napokon rabi se naziv za oznaku dispozicij e u
organizmu nekih osoba za upaljive bolesti u sglobovih pod uplivom studeni i drugih uzroka
t. j. za oznaku diatheze. U praksi označuju se "rheumatizmom" najrazličitije bolesti
- dočim u bitnosti postoji : bud n euri tis, bud ciepajuće boli u ta bi čara, bud upala pokostnice,
makar i syphilitička - a kadšto je chronički sglobni rheumatizam u istinu gonorrhoična
upala sglobova. Ali pravodobno spoznavanje prave bitnosti bolesi ipak je
jedina podloga svrsi shodnoga liečenja.
Po Immermannovom predlogu ima se naziv "rbeumatizam" upotrebiti samo za
bolest iste pathonogeze i iste aetiologije dakle za "akutni sglobni rheumatizam". Tomu
dosljedno je "chronički sglobni rheumatizam" cbronički oblik akutnoga. Takovih oblika
ima - to su opetovani subakutni napadaji sa recidivami akutnih napadaja, koji nisu
dovoljno dugo ili dovoljno brižno liečeni bili. Ćesto ima i uz to od prijašnjih napadaja
afekcija srdca, ili su se potonje razvijale u chroničkom stadiju. Ovi su oblici . postali razmjerno
redji, odkad se lieči salicylom.
Chroničkih sglobnih bolesti, štono se mogu izvjestnošću označiti kao chr