Epistemologija

Michael Williams
uobrazilja samo stvara nepoznate kombinacije poznatih elemenata. Da bi
pro{irio argument, Descartes uvodi ~uveni misaoni eksperiment s
»obmanjiva~kim zloduhom«. Zamislimo svemo}no bi}e odlu~no u tome
da me obmane. To bi}e umjetno u meni izaziva sve moje do`ivljaje svijeta.
No, moji do`ivljaji nisu u odnosu sa zbiljom. Ne samo da zbiljski
svijet nije nimalo nalik onome {to ga do`ivljavam, mo`da uop}e nema
»vanjskog svijeta« ili barem ne svijeta fizi~kih predmeta. [to mi daje
pravo da budem toliko siguran kako on postoji?
Popularna suvremena ina~ica Descartesove fantazije je problem
»mozga u posudi«. Pretpostavimo da me otmu vanzemaljci, ~ija je
tehnologija ne{to naprednija od na{e. Uhvate me dok spavam, drogiraju
me i izvade mi mozak, koji odr`avaju na `ivotu u posudi s hranjivim
tvarima. No k tome ugrade mikroelektrode u sve dovodne `iv~ane
putove koji vode u moj mozak; te elektrode nadzire superkompjutor tako
da to~no opona{aju obrazac nervnog podra`aja koji bi se javio da, recimo,
sjedim za stolom, gledam u kompjutorski ekran i razono|ujem se
mi{lju o tome da me otimaju vanzemaljci… Ta se pri~a doima savr{eno
razumljivom. Neki ~itatelji }e se mo`da sjetiti jedne epizode televizijske
serije Zvjezdane staze, koja je utemeljena na vi{e-manje istoj zamisli. Prvi
zapovjednik svemirskog broda Enterprise, koji je stravi~no ozlije|en u
udesu, seli se na planet ~iji su stanovnici ovladali tehnologijom »virtualne
stvarnosti«, u kojoj on mo`e `ivjeti »`ivot« {to su mu ga okolnosti
oduzele. Postoji i film u kojemu neka tvrtka mu{terijama nudi virtualne
praznike u zami{ljenoj okolini prema njihovu izboru, i u kojem se junak
na kraju pita kada do`ivljava istinsku, nevirtualnu zbilju a kada ne. I to
je, dakako, pitanje: kako mo`emo znati? Doista, kako ja znam da ba{
sada nisam mozak u posudi? Mogli bismo ~ak kazati da ja jesam mozak
u posudi, odr`avan pomo}u hranjivih tvari {to kolaju u njoj: jer {to je,
uostalom, moja lubanja? Mo`da bi, dakle, pitanje trebalo glasiti: kako da
znam u kakvoj sam posudi? To nije lako re}i, jer sve {to do`ivljavam
mo`e biti dio te iluzije.
Nazovimo te neobi~ne pri~e, kao {to su one o neprestanom sanjanju,
o obmanjiva~kom zloduhu ili o mozgu u posudi »skepti~kim hipotezama«.
Za{to »skepti~kim«, ako nitko zapravo u njih ne vjeruje niti ima razloga
za{to bi vjerovao? Zato {to one, ~ini se, pokazuju kako ima beskrajno
mnogo na~ina na koje svijet mo`e postojati, makar moj do`ivljaj svijeta
ostao nepromijenjen. Sukladno tome, moje mi iskustvo, premda je ono
u kona~nici sve {to imam da bih mogao dalje `ivjeti, ne uspijeva pru`iti
56