Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
Budu}i da se »Drugo« (kretski dijalekt ili jezi~no blago) i Epimenid
nalaze u odnosu analiti~ara i analizanta, Lacanova analiza obja{njava
sljede}e:
»Ja te varam proizlazi iz to~ke odakle analiti~ar o~ekuje subjekt i {alje
mu prema formuli svoju vlastitu poruku u istinskom zna~enju, tj. u obrnutom
obliku. Ono ka`e – u tome ja te varam, {to ti {alje{ kao poruku,
upravo je ono {to ti ja izra`avam, i ~ine}i to, ti kazuje{ istinu« (isto, str.
150).
Drugim rije~ima, Epimenidovo izdizanje iznad kretskog Drugog (jezika
u kojem se uvijek »bira oboje«, tj. la`e) time {to eksplicitno ka`e »Ja uvijek
la`em« = »Ja sam Kre}anin« sadr`an je odgovor njegovoj namjeri
obrnut od emancipacije. Dok la`e{, ti govori{ istinu jer Drugo tako
odre|uje; dok govori{ istinu, naime da si Kre}anin, ti la`e{, i ~ine}i to,
ti kazuje{ istinu.
Primijenimo li to na prethodnu analizu, Lacanova kategorija velikog
Drugog, jezika, onoga {to omogu}uje u`ivanje slobode od prisile biranja
izme|u dviju mogu}nosti (tj. uzimanje obiju), pojavljuje se kao ono
stvarno {to udara o govor koji izra`ava samo pretenziju na va`enje istinosne
vrijednosti bez vanjskih uvjeta njezine realizacije. Istinu diktira
ne{to stvarno koje nije objektivna stvarnost izvan subjekta, nego sam
simboli~ki poredak. To je jezik kao sistem pravila upotrebe i doslovnosti,
vlast nad kojim izmi~e subjektovu govoru, osu|enom na izbor
izme|u ambivalencije i jednozna~nosti ~im ho}e dosegnuti realno. To je
stvarna situacija epistemi~kog subjekta. Ona je paradokslana zato {to se
sam jezik, dakle ono simboli~ko par excellence, za subjekt javlja kao ono
{to nije do kraja simbolizirano. (U Lacanovoj nomenklaturi to je status
»realnog«, onoga {to nije postalo dijelom simboli~ke prerade subjekta).
To zna~i sljede}e: instanca Drugog, koje tako transcendira subjekt, ne dopu{ta
subjektu da se subjektivira do kraja na taj na~in da se poistovjeti
s njime (da bude koekstenzivan s Drugim ili taksinomijskim aparatom
znanosti) nego samo tako da mu se podredi, da bude »kra}i« od Drugog.
Subjekt je to~no razlika izme|u sebe i Drugog. Svaka namjera koekstenzije
ili totalnog poistovje}enja skon~ava kao inscenacija, iluzorna gesta
poistovje}enja, tetralno glumljenje posjedovanja znanja. Zato je, obrnuto
gledano, samo ta ista razlika izme|u subjekta i Drugog, koja je prostor
subjektivacije i distorzije u obliku pot~injavanja, ujedno jedini mogu}i
609