Epistemologija

Borislav Mikuli}
zna~i? Ako se Epimenid kao Kre}anin obra}a Kre}anima koriste}i istu
op}u {ifru prepoznavanja »Ja uvijek la`em« onda tu nastaje autenti~na
podjela na razinu iskaza i razinu iskazivanja o kojoj govori Lacan. Ona
je subverzivna zato {to je redundantna, nitko od Kre}ana ne o~ekuje da
netko od »njihovih« ka`e »Ja la`em« jer se tim emfati~nim aktom priznavanja
normalnog probija i dokida sama normalnost. Laganje se u »normalnim«,
»prosje~nim« okolnostima odvija naj~e{}e u objektnom jeziku
(npr. »Presko~io je Rodos«), ali, budu}i da metajezik postaje objektni
jezik, mogu}e je i metajezi~no laganje (»Istina je, kad ti ka`em, da je
presko~io Rodos«). Takvi slu~ajevi unutar zajednice govornika ostaju dio
objektnog jezika, iskaz se odnosi na akt iskazivanja jednako kao i na iskaz
o stvarima. Rije~ je o prisvajanju instance iskazivanja koje ju ~ini nevidljivim
dijelom poretka iskaza o stvarima. Upravo od toga smo bili po{li.
Putokaz iz toga objektalnog otu|enja daje opet samo paradoks la`ljivca.
Re}i da Kre}ani uvijek la`u, daje smisao samo ako to ka`e govornik
koji se tim ~inom otu|uje iz klase govornika. Vidjeli smo ranije (III. 3)
da se on zapravo unaprijed i{~lanjuje iz klase sebi sli~nih ili identi~nih
koju stvara svojim aktom. O ~emu je tu rije~? Lacan: »Ta podjela na iskaz
i iskazivanje ~ini doista od ja la`em, koje je na razini lanca iskaza – la`em
je ozna~itelj koji je u Drugome dio rje~ni~kog blaga gdje ja, determinirano
retroaktivno, postaje stvoreno zna~enje na razini iskaza, ono {to
proizvodi na razini iskazivanja – nastaje ja te varam.«
Primijenimo li to na Kre}ane, Epimenidovo »Ja la`em« posezanje je
za ozna~iteljem koji je dio rje~ni~kog blaga (kretskog jezika ili dijalekta)
i ekvivalentan s drugim imenom za njegovu simboli~ku identifikaciju s
kolektivnim identitetom: »Ja sada la`em« istovrijedno je s »Ja sam Kre-
}anin«. Ozna~itelj »Ja la`em« je, re~eno lacanovski, subjekt za drugog
ozna~itelja, podvrgavanje drugom ozna~itelju: »biti-Kre}anin«. Me|utim,
ono {to vidimo uz pomo} takvog opisa subjektivacije preko ozna~itelja
upravo je suprotna posljedica za subjekt: ~in iskazivanja »Ja la`em« izdaja
je ili prevara ozna~itelja »biti Kre}anin« zato {to izri~e eksplicitno
upravo ono {to na razini iskaza-ozna~enog vrijedi kao prihva}eno stanje
stvari, pred-rasuda ili vjerovanje da ne{to jest slu~aj. ^in njegova izricanja
je takore}i odavanje poslovne tajne same stvari »biti-Kre}aninom« (mo`da
i svake kolektivne identifikacije) i prekora~enje njezina ruba.
… svakog kompetentnog prirodnog govornika da u tzv. paradoksu la`ljivca »Ja (uvijek)
la`em« ne postoji logi~ka antinomija, »svatko zna da je nema«, nego posve
druga jezi~na dimenzija.
608