Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
la`ljivi (ili la`ljivo istiniti) govornik postaje jednozna~no istinit govornik
autoreferencijalnih iskaza? Najpoznatije suvremeno rje{enje takvog pitanja
kod Saula Kripkea, koji za primjere uzima biv{eg ameri~kog predsjednika
Nixona, negativno je: logi~ar mora `rtvovati dio logike. 46 Me|utim,
to pone{to rezignativno rje{enje ukazuje na ispravan put: antinomi~nost
iskaza ne le`i u iskazima, nego na njima. Prevedeno na slu~aj Epimenida,
taj je Kre}anin postao subjektivno istinit, tj. vjerodostojan govornik
op}eg iskaza o Kre}anima na taj na~in {to je stvorio uvjete va`enja iskaza
koji njega vi{e nisu ~inili Kre}aninom. Nije rije~ o izvanjskim ili fizi~kim
promjenama konteksta, nego upravo o onome {to ~ini diskurzivnu strukturu
paradoksa, o dinamici dvojne pozicije subjekta iskaza i subjekt
iskazivanja. 47
Paradoks la`ljivca je epistemolo{ki relevantan posve neovisno o svojoj
logi~koj povijesti. On otkriva da tradicionalni epistemi~ki propozicionalni
stavovi prikrivaju problem temeljne inkonzistencije svakog epistemolo{kog
na~ina pitanja, odnosno da postoji neispitana pretpostavka o
konzistentnosti epistemi~kog stava prema stvarnosti sa samom stvarno{}u
koju iskaz »izra`ava«. No, konzistentnost nije ni~im zajam~ena, ona ovisi
o faktorima i semanti~kim elementima koji nisu dio taksinomijske strukture
(tj. objektnog jezika i metajezika); oni su dani jedino u onome uvjetu
va`enja iskaza (»ako i samo ako«) ili uvjetu korespondencije sa »stvarno{}u«:
ona je mjesto prisile subjekta da donese odluku. To zna~i, istinitost
epistemi~kog propozicionalnog stava nije istovjetna s racionalno{}u
46 Cf. Saul Kripke, »Outline of a Theory of Truth« (1975), u: Journal of Philosophy
72/1975. Zbog prirodnih antinomija u jeziku moramo `rtvovati jedan dio tradicionalne
logike: iskazi su ili istiniti ili la`ni, ali postoje i oni niti-niti. Zadatak je
razviti kriterij za isklju~enje problemati~nih re~enica, pri ~emu Kripke pokazuje da
njihova antinomi~nost ne ovisi o sadr`aju ili ~injenicama, ve} o strukturi referencije.
Takvi su autoreferencijalni iskazi, (1) pozitivni poput »Ovaj iskaz je istinit«, koji
se mogu regularno pojaviti, ali uzrokuju antinomiju; (2) negativni iskazi poput
»Ovaj iskaz je la`an« ne zadobivaju nikakvu istinosnu vrijednost. (Premda je
Kripkeovo rje{enje suprotno skolasti~kom tretiranju iskaza kao naprosto la`nog, bez
paradoksa, Kripkeov pristup se po mome mi{ljenju mo`e tuma~iti kao varijanta skolasti~ke
teorije poni{tenja, cassatio; usp. Spade, nav. mj.)
47 Epimenid je ina~e djelovao je kao lije~nik u Ateni i izlije~io je Atenjane od epidemije
kuge; poznat je po tome {to je »prorokovao unatrag«. Ta prividno paradoksalna
formulacija zna~i samo to da nije, poput homerskih proroka Kalhanta ili
Tiresije sagledavao budu}u ljudsku sudbinu preko simptoma kod ptica, nego je
sada{nja ljudska stanja vidio kao efekt pro{lih. Drugim rije~ima, davao je obja{njenja
ili razloge za vjerovanja koja su se pokazala istinitima, dakako u drugom,
izvankretskom kontekstu.
605